Kako su se u Sovjetskom Savezu gradili "idealni" gradovi-komune

Tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je u SSSR-u pokrenut program industrijalizacije i započela izgradnja tvornica širom zemlje, u gradove su nahrupile rijeke radnika iz seoskih sredina. U starim rajonima više nije bilo mjesta, a ljudi koji su dolazili raditi na velikim gradilištima bili su prisiljeni živjeti pod šatorima, u zemunicama ili se snalaziti na neki drugi način. Zato je trebalo zidati ne samo stambene zgrade, nego i praviti infrastrukturu. 

Maketa naselja Krasnaja Gorka u Novosibirsku

Javna domena

Novi rajoni, koji su nazvani socijalnim gradovima, trebali su osigurati stanove milijunima ljudi u najkraćem vremenskom razdoblju, odgovarajući istovremeno i na ideološke zadatke tog vremena. Ljudi, naviknuti na privatnu svojinu, sada su dobivali stanove i socijalne usluge od države. Uvjeti su pritom za sve bili gotovo isti, počevši od namještaja pa sve do zabave. 

Novokuznjeck (Zapadnosibirski kraj). Zima 1932.

TASS

Prvi socijalni gradovi izgrađeni su po projektima stranih stručnjaka. U razdoblju od 1930. do 1933. godine na poziv sovjetskog rukovodstva grupa od 17 njemačkih i austrijskih arhitekata i urbanista radila je u ovoj zemlji. Na njezinom čelu nalazio se Ernst May, jedan od ideologa masovne tipske gradnje. On je bio glavni arhitekt u Frankfurtu na Majni, gdje su izgrađene funkcionalne stambene četvrti, koje su imale zgrade i javni prostor. 

Grupa Ernsta Maya, Nižnji Tagil 1931. Ernst May je peti slijeva (sjedi)

Javna domena

Tim Ernsta Maya sudjelovao je u projektiranju najmanje 20 sovjetskih socijalnih gradova, uglavnom na prostoru Urala i Sibira (Novokuznjeck, Magnitogorsk, Novosibirsk i mnogi drugi). predlažući novi pogled na urbanističku politiku.

Cik-cak zgrade u Frankfurtu (gore) i na ulici Pionirska u Magnitogorsku (dolje)

Christos Vittoratos (CC BY-SA 3.0); Google Maps

Rajoni su nosili imena tvornica. U velikim gradovima bivalo je po nekoliko socijalnih gradova ili socijalnih naselja. Tako su u Kazanju postojali socijalni gradovi Aviostroja, socijalni grad Aviokombinata, socijalni grad Kazmašstroja. U Staljingradu su se nalazili socijalni gradovi kemičara, brodograditelja, radnika tvornice traktora.

Socijalni grad tvornice "Sibseljmaš", Lenjinska oblast Novosibirska.

K.Artëm.1 (CC BY-SA 4.0)

Ključna razlika socijalnih gradova u odnosu na druge rajone ogledala se u postojanju jasnog plana budućeg naselja. Očekivalo se da će život u socijalnom gradu biti kolektivan, a to znači da će radnici preko dana zajedno raditi, a uvečer se zajedno odmarati. Svakodnevne potrebe poput pranja rublja ili spremanja hrane trebale su rješavati javne službe.

Sekcije inženjera i šahista

Vladislav Mikoša/MAMM/MDF

Socijalni gradovi uključivali su stambene četvrti s malim brojem katova, administrativne centre, neophodne prodavaonice, menze, praonice, zelene zone (veliku i malu) za šetnju i razdvajanje tvornice od ostatka rajona. Zgrade su uskom, bočnom stranom bile okrenute ka ulici, kako bi se smanjile vanjska buka i prašina na prozorima. Ulice u vidu meridijana vodile su ka centru grada. Izuzetno duge, a uske zgrade podizane su u paralelnim redovima. 

Kemerovska oblast. Novokuznjeck. Pogled na trg tri avenije (gore) i vrtić (dolje).

Anatolij Kuzjarin/TASS; Vladislav Mikoša/MAMM/MDF

Možda takve zgrade za suvremenog čovjeka i nisu pretjerano atraktivne, međutim u to vrijeme predstavljale su istinski pomak.

I premda su zajednički stanovi bili vrlo skromni, oni su imali sav suvremeni komfor koji prije toga većini ljudi nije bio dostupan, kao što su, recimo, kupaonice. U Novokuznjecku, industrijskom gradu na jugu Sibira, u stanovima su ugrađene "frankfurtske kuhinje", prema projektu poznate austrijske arhitektice Margarete Schütte‑Lihotzky, koja je bila u grupi Ernsta Maya. Riječ je o ergonomskim ugradbenim kuhinjama koje su napravile revoluciju u cijelom svijetu, znatno pojednostavivši kuhanje. Mjesta za obiteljski odmor u stanovima nisu bila predviđena. Slobodno vrijeme trebalo je provoditi u društvu.

Članovi obitelji strojara Paukova

Vladislav Mikoša/MAMM/MDF

U mnogim gradovima u takvim rajonima pretežan je bio kolektivni smještaj, a ne zgrade s odvojenim stanovima, jer je takvo stanovanje odgovaralo utopijskim idejama o zajedničkom načinu života. Međutim, ubrzo se pokazalo da ne žele svi sovjetski građani provoditi vrijeme skupa, i da im trebaju osobni prostor i komfor. Sovjetske norme predviđale su devet kvadratnih metara stambenog prostora po osobi. 

Novosibirsk, 1934.

TASS

Od sredine tridesetih godina projektiranjem socijalnih gradova bavili su se sovjetski stručnjaci. U novim četvrtima grade se široke zgrade i ulice. Zgrade također počinju ići nezadrživo u visinu, niču osmerokatnice i deseterokatnice s erkerima, lođama i skulpturama u stilu "staljinističkog ampira". Nakon Drugog svjetskog rata trebalo je obnoviti porušene zgrade pa su se sovjetski arhitekti okretali masovnoj montažnoj gradnji, "bez ikakvog pretjerivanja", čiji je cilj bio svakoj obitelji osigurati poseban stan.

Magnitogorsk

Vladimir Georgijev/Državni povijesni muzej Južnog Urala

Danas su socijalni gradovi postali ono što se popularno zove "spavaonice". U njima žive ljudi najrazličitijih zanimanja. U tu svrhu više nije potrebno raditi u tvornicama. U nekim su gradovima takve povijesne četvrti arhitektonske znamenitosti namijenjene turističkim obilascima.