Odmah iza Marijinskog teatra nalazi se četvrt koja je jedna od najbolje čuvanih tajni u Sankt-Peterburgu - Kolomna.
"Triglinki" je jedno od brojnih novih "coliving" (organizirani suživot stanara u jednom prostoru, op. ur.) mjesta smještenih u Kolomni. Popnite se na vrh mračnog stepeništa (čiji su zidovi prekriveni grafitima na temu ljubavi, mira i dobrobiti povrća) i ugledat ćete svjetložuta vrata koja pozdravljaju posjetitelje, pružajući im informacije o osobama za kontakt i popis pravila za one koji ovdje dolaze živjeti ili se samo družiti: umjetnost, tofu, intelektualni filmovi i povremene techno zabave su dobrodošli. Alkohol, droga i meso: baš i ne.
Ako vam se to ne čini pretjerano privlačnim, otvorite vrata i uđite unutra. Velika hrpa sandala i zimskih čizama popunjava policu pokraj ulaza. Na zidu vise romobili i ždralovi od papira. Iz velikih zvučnika u kuhinji čuje se meki electro-pop, kraj zida stoji klavir, a božićne lampice trepere iz niskog grma. U svakom trenutku možete zateći članove kako čiste, planiraju događanja, raspravljaju uz čaj, rade jogu ili razmišljaju o tome kako bi još mogli urediti ili obnoviti prostor.
Komunalke su baš poput običnih stanova - s jednom razlikom: u zasebne sobe često se može smjestiti cijela obitelj. Ovi stanovi potječu iz carskog razdoblja, no pojam je nakon boljševičke revolucije zaživio i postao sovjetski fenomen. Lenjin je u komunalkama vidio istinski komunistički potencijal - ljudi različitih klasa i podrijetla koji žive zajedno - te je ove stanove koristio kako bi brzo urbanizirao stanovništvo koje je još uvijek u velikoj mjeri bilo ruralno.
Vlasti bi često organizirale
Kada je Hruščov došao na vlast nakon Staljinove smrti, stambene reforme su dopustile obiteljima da se presele u vrlo male ali privatne stanove i ostave svijet komunalki nekim probitačnijim ljudima. I baš se zato njihovi brojni sugrađani pitaju zašto danas mladi ljudi svjesno odabiru živjeti u njima.
"Svatko se može useliti u komunalku", kaže Ruslan Laročkin, osnivač Triglinkija. "No ne može svatko napraviti ono što mi pokušavamo napraviti ovdje. Mi ne želimo biti samo cimeri - želimo stvoriti malu obitelj."
"Prostor su njegovi ljudi", nastavlja Laročkin, "I ljudi uvijek sa sobom donose neku vrstu energije - kad se netko useli u ovu sobu, volim da donese dobre vibracije."
Ova DIY estetika je prisutna svugdje u stanu, od kolaža u kupaonici do zastavica u kuhinji i redovitih događanja koja se odvijaju u zajedničkim prostorima, poput dnevne sobe. Koncerti, dani restorana i filmske večeri uigrana su stvar. Dijeljenje hrane, recikliranje i šalica finog čaja dio su onoga što cimere drži zajedno.
Trava, Olgina vlastita platforma, služi kao jedan od živahnijih lokalnih kolektiva, koji organizira razna događanja, od radionica do tematskih izleta - a i brojni su drugi "veterani" Kubometra pokrenuli vlastite projekte.
Nekima se ovi prostori mogu činiti kao neoboemski raj, no svakodnevna stvarnost zajedničkog življenja postoji i ovdje. Nesporazumi i pritisci koje donosi život u neposrednoj blizini drugih ljudi također su dio aranžmana. Život u ovim suvremenim komunalkama nije za svakoga - u mnogima postoje pravila koja treba slijediti, a pronaženje odgovarajućeg cimera ponekad može potrajati.
Ponekad se organiziraju događanja koja spajaju staro i novo. Nedavno je Kubometr svoj peti rođendan proslavio pozvavši u goste Nataliju Patkul, ženu koja je u istom stan živjela prije nekoliko desetljeća.
"Za mene je važno da je stan isti kakav je bio. Neki detalji su baš onakvi kakvi su bili i u mom djetinjstvu. Jako mi je drago da stan sada ima ovakvu atmosferu - sviđaju mi se ljudi koji u njemu žive i sviđa mi se to što rade. Nije svaki stan imao takvu sudbinu", kaže ona.
Kad je se pita misli li da će komunalke s vremenom nestati, Natalija se nećka. "Promjene su neizbježne i svako razdoblje ime svoje trendove. Čak i ako komunalke nestanu, na kraju ćemo za njima osjećati neku vrstu romantične nostalgije."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
