Evo kako je izgledao najveći protestni skup u povijesti SSSR-a (FOTOGRAFIJE)

Povijest
EKATERINA SINELJŠČIKOVA
Glavni zahtjev prosvjednika bio je "smjena rukovodeće uloge KPSS-a".

"Zadatak našeg skupa je ujedinjenje. Da se ujedine sve poštene snage, da se sve demokratske organizacije udruže u jedinstveni antibirokratski front", govorio je čovjek po imenu Gavriil Popov s kamiona koji je bio parkiran ispred Kremlja i služio kao govornica. Ubrzo zatim je taj isti čovjek postao prvi gradonačelnik Moskve.

Bilo je to 4. veljače 1990. godine. Taj događaj je ušao u povijest kao najmasovniji protest za vrijeme sovjetske vlasti. Popovljeva formulacija mogla je biti daleko kraća, jer je zadatak prosvjeda zapravo bio ukidanje monopola KPSS-a na vlast u zemlji. U tom trenutku je, prema ispitivanjima javnog mnijenja, takav zahtjev podržavalo više od polovice stanovnika u cijeloj zemlji, a u Moskvi i Lenjingradu (danas Sankt-Peterburg) takvih je bilo 70%.

Nezadovoljstvo je bilo podgrijavano podizanjem međunacionalnih tenzija u saveznim republikama, ogromnim redovima, neopisivom birokracijom i praznim policama u prodavaonicama.

Prema ocijenama vlasti, na prosvjed je izašlo oko 300 000 građana, a po ocijenama organizatora, bilo je najmanje pola milijuna ljudi.

Nekoliko desetaka tisuća volontera pomoglo je da se mobilizira toliki broj ljudi, i to u vrijeme kada nije bilo interneta i društvenih mreža. Volonteri su svuda lijepili ilegalno otisnute letke. KGB je kontrolirao sve tiskare, pa su im u tiskanju pomagali poznanici sa sveučilišta, iz akademija i drugih institucija.

U podne je gomila krenula s Krimskog mosta, prošla ulicom Sadovoje koljco i uputila se prema Kremlju. Među parolama su bile i ove: "Sva vlast narodu!", "Dolje politička policija!", "S kim ste vi, Mihaile Sergejeviču?", "Rusi ne žele nikakve pogrome". Posebno je mnogo bilo plakata s precrtanom cifrom 6, što je značilo "Dolje šesti član Ustava SSSR-a" o rukovodećoj ulozi KPSS-a.

Jedan od govornika bio je i budući prvi predsjednik RF Boris Jeljcin.

Tako masovan prosvjed za vrijeme sovjetske vlasti omogućio je sam Mihail Gorbačov (tada je on bio generalni sekretar partije, a predsjednik države je postao mjesec dana kasnije). Njemu je aktivnost demokrata pomogla u borbi protiv konzervativaca unutar stranke. On je znao da mu za promoviranje višestranačkog sustava treba podrška "odozdo".

Prema tome, prosvjed je bio službeno odobren. Sve je to imalo informativni karakter. Organi reda mogli su samo osigurati sigurnost šetnje, koliko je bilo u njihovoj moći, ali nisu mogli zabraniti prosvjed, jer je u toj akciji bilo previše zainteresiranih.

Milicija je stajala na rubovima pločnika i nije se miješala.

To je bio prvi takav veliki prosvjed u centru grada. Ranije su se prosvjedi održavali samo na stadionu Lužnjiki. U gomili je vladalo veliko šarenilo. Bilo je tu i demokrata, i monarhista, i anarhista. Doduše, nisu svi oni doživljavali sebe kao opoziciju, nego su se zalagali za reforme i promjene.

Rezultat prosvjeda se odmah mogao vidjeti. Već nakon tri dana, 7. veljače, prošireni plenum CK KPSS-a donio je odluku da ukine šesti član Ustava i dozvoli višestranački sustav.