Ima jedna poznata scena iz kultnog sovjetskog filma iz 1963. "Hodam oko Moskve", gdje mladi pisac u usponu, rodom iz Sibira, lamentira liku Nikite Mihalkova, kako se bori s engleskim jezikom. "Iako sam ga učio godinama u školi, još uvijek ne razumijem ni riječi engleskog jezika," požalio se Volodja Jermakov. U drugoj sceni, konobar iz kafića u moskovskom centru, počinje svoju jutarnju rutinu s tečajem engleskog jezika kojeg sluša na gramofonu.
Dmitrij Kozlov/Sputnik
Obje epizode reflektiraju stvarni kulturološki trend. U ranim 60-tima prošlog stoljeća, tokom Hruščovljeve politike smanjenja cenzure, učenje jezika postalo je jedna od glavnih stavki sovjetske vanjske politike. Vijeće ministara izdalo je poseban dekret naziva "Rad poboljšanju učenja stranih jezika". Prema navedenom dokumentu, Sovjetski Savez se širio, te jačao svoje veze s ostatkom svijeta. Iz tog razloga, znanje stranog jezika od strane stručnjaka iz različitih polja znanosti, kao i običnih građana, bilo bi vrlo korisno, rečeno je u dokumentu.
Dmitrij Čjernov/Sputnik
Škole koje su počele nuditi intenzivne tečaje engleskog jezika, počele su nicati poput gljiva poslije kiše diljem zemlje. Plodovi ovih edukacijskih napora, nažalost nisu se previše osjetili. Veliki broj čimbenika podrivao je lingvističku kampanju, uključujući i nedostatak prakse, interes kao i predanost.
Max Alpert/Sputnik
Poznato je da djeca uče strane jezike brže nego odrasli. Između 1930. i 1950., engleski, njemački i francuski jezik se učio kao drugi jezik u sovjetskim školama. Što je onda spriječilo sovjetske učenike da uspješno komuniciraju? Možda je jedan od razloga bio taj što su učitelji forsirali djecu da uče jezik, umjesto da su im usadili interes prema stranoj kulturi koju je taj jezik predstavljao.
E. Vjelčinski/Sputnik
"Nisam htjela naučiti strani jezik u školi. Jako sam plakala, jer sam mislila, ako naučim govoriti strani jezik, da me nitko neće razumjeti", priča nam Natalija (69).
Velika većina sovjetskog naroda nije smijela putovati van granica SSSR-a i nisu imali mogućnosti vježbati svoje jezične vještine. Praktički nisu mogli vježbati strani jezik u prirodnom okruženju, s govornicima tog jezika. Njihov engleski jezik je bio praktički mrtav jezik, kao latinski.
Bonkina knjiga
Genadij Ščerbakov/Sputnik
Prema staroj latinskoj izreci, "scientia potestas est" - "znanje je moć". Čini se da je zahvaljujući jednoj odlučnoj ženi, Nataliji Bonk, to pošlo za rukom. Naime, uspjela je učenje jezika proširiti cijelim SSSR-om. Bonk je posvetila život jeziku Williama Shakespearea u Sovjetskom Savezu, te napisala udžbenik koji je postao zlatni standard industrije. Tada sjajna i obećavajuća lingvistica iz Moskve, nije nikada kročila nogom van granica SSSR-a. Nakon što je diplomirala engleski jezik, počela je predavati engleski jezik u ministarstvu trgovine. Jedno popodne, stariji profesor došao je na njezini predavanje. Kad je završila, pitao ju je, gdje je našla svoje vježbe iz gramatike. Natalija je rekla da ih je sama napravila, zbog nedostatka materijala i dostupnih udžbenika. Sljedeći dan, Bonk je pozvana da napravi novi udžbenik.
Njezino najznačajnije djelo izdano je 1960. Prvo izdanje izdala je nakladnička kuća "Globust", komunistički nakladnik iz Austrije. Bonk i njezini koautori su bili na rubu suza, kada je knjiga stigla, teška gotovo poput cigle. "Bili smo zgroženi masom i debljinom tvrdog uveza, te smo molili prijatelje da je kupe, kako ne bi "nestala s lica Zemlje". Iz nekog razloga, bili smo zgroženi ekstremno ideološkim i vrlo naivnim tekstovima prvih izdanja knjige", prisjeća se Bonkova.
Tko bi mogao pogoditi, da će knjiga u dva dijela, napisana u suradnji s Galinom Kotij i Natalijom Lukjanovom, polučiti uspjeh i odoljeti zubu vremena, te postati kultni klasik u svom žanru?
Aleksej Varfolomejev/Sputnik
Reizdana je veliki broj puta od 1960. godine, a učenici je i danas opisuju kao zaista moćan alata u učenju ruskog jezika. Posljednje izdanje izdano je 2019. godine i odlično se prodaje u najboljim moskovskim knjižarama.
"Sjećam se Bonkine knjige iz fakultetskih dana", priča nam Vadim (56). "Posudio sam je od prijatelja davnih dana, ali je nisam nikada vratio. Bila je poprilično "izraubana". Prije nekoliko godina, kada sam morao ići na poslovni put u Švedsku, na brzinu sam prešao 900 stranica tešku knjigu i shvatio da je dovoljno dobra, ako se morate podsjetiti gramatike ili jezika općenito."
Uspjeh knjige se može protumačiti na nekoliko načina.
"Pisana je za ljude kojima je ruski jezik materinji. Stoga, problemi s kojima se osoba susreće tokom procesa učenja, dolaze iz razlika između gramatičkih struktura ruskog i engleskog jezika, vokabulara i fonetike. No, s druge strane, postoji i puno sličnosti između dva jezika", objasnila je autorica.
Bilo to dobro ili loše, nekoliko generacija sovjetskih učenika i studenata je učilo iz Bonkine knjige. Dugo vremena nije bilo alternativne literature iz engleskog jezika, pogotovo one koja bi joj mogla parirati u veličini i opsegu. Njezina knjiga postala je biblija za sovjetske učenike.
"U posjed ove knjige u dva dijela došla sam 1965. godine, nedugo nakon što sam diplomirala. Postala sam inženjer i htjela sam raditi na nekim arhitektonskim projektima, a engleski jezik mi je trebao za posao. Jedan moj prijatelj, inače profesionalni lingvist po struci, rekao mi je za njezinu knjigu, da će mi pomoći u shvaćanju kako jezik funkcionra. Činila mi se dosadna i ponavljajuća, s dugim tekstovima o "drugovima iz Sovjetskog Saveza". Danas djeca uče engleski jezik preko pjesama i igara. Tada je učenje jezika bilo prava muka. Bez obzira na to, dala sam sve od sebe kako bih naučila osnove engleskog jezika iz njene knjige", priča nam Nina (73).
BBC radio
Lev Polikašin/Sputnik
U nedostatku dobrih alternativa, pojedini mladi su pokušali poboljšati svoje loše govorne vještine, slušajući bilo što na radiju. "Učio sam engleski jezik u školi, ali sve što sam mogao reći nakon osam godina učenja je ‘London is the capital of Great Britain’," proisjeća se Fjodor (69). "Kako bih nadoknadio izgubljeno vrijeme, slušao sam BBC radio. Dača mojih roditelja bila je nekih 25 kilometara daleko od Moskve, tako da je signal bio daleko bolji nego u gradu. Sjećam se da su tada vlasti ometale bilo kakav radiosignal koji je dolazio van granica Sovjetskog Saveza, kako bi zaštitili sovjetske građane od lošeg utjecaja Zapada. Kada sam počeo slušati BBC, nisam ništa razumio. Šest mjeseci kasnije, počeo sam bolje razumjeti. Slušanje uživo engleskog jezika mi je uvelike pomoglo."
The Beatles
Boris Kavaškin/Sputnik
Radio nije bio jedini izvor engleskog jezika u SSSR-u. NekiRadio was not the only source of English learning in the USSR. Some found that the best way to learn English was to simply play it by ear.
"Nikada nisam htio učiti strani jezik", prisjeća se Sergej (56). "Zašto i bih? Bio sam poprilično siguran da nikada neću otići van. Moja majka, koja je radila u nakladničkoj kući, studirala je engleski jezik u 40-ima, no nikada ga nije koristila. Bio je to čest problem: niste imali s kim razgovarati, odnosno vježbati. Nisam htio trošiti svoje vrijeme učiti nešto, što neću moći koristiti u stvarnom životu. No, 1975. sam promijenio mišljenje slušajući The Beatles. Godinu dana ranije, izdali su EP u SSSR-u (Melodija). Ono što je bilo smiješno u cijeloj priči je to što se ime grupe nigdje nije spominjalo. Neću pretjerati ako kažem da sam slušao ‘I, me, mine’ i ‘Let it be’ stotinu puta. Tada sam shvatio da su dobra glazba i jezik zapravo jako povezani."
Sovjetski učenici koji su učili engleski jezik kao drugi jezik, često su krivo pretpostavljali da će mi učenje gramatike otvoriti sva vrata. Njihov engleski zvučao je ukočeno i jedini način da ga nauče, bio je čitajući knjige i tehničku literaturu. Nije bilo moguće gledati filmove na engleskom jeziku. Paradoksalno, milijuni sovjetskih građana godinama su učili engleski jezik u školama, no nisu nikada naučili razgovarati na istome. Bio je to neuspjeh epskih razmjera.