Sovjetski internet u projektu nosio je ime Općedržavni automatizirani sustav evidencije i obrade informacija, ili jednostavno OGAS, a zapravo je zamisao bila daleko od foruma, chatova, memova ili besplatnih prijenosa. OGAS je trebao biti odgovaran za planiranje cjelokupne sovjetske privrede, od količine robe na policama do broja radnika u pogonima. Evo kako je sustav funkcionirao. Mreža uzajamno povezanih računalnih centara trebala je sakupljati i analizirati podatke u realnom vremenu u cijeloj zemlji, nudeći najoptimalnija rješenja. Svi ljudi u SSSR-u trebali su se priključiti. Pritom papirnati novac nije bio predviđen, svi su morali prijeći na elektroničko plaćanje.
Računala Gosplana 1970. već su obračunavala 180 parametara, a 1985. trideset tisuća. Međutim, napredna ideja nije implementirana, zbog nedostatka financija. Za Sovjete su vojni i svemirski sektor uvijek imali prioritet.
Radi se o tome da za Sovjetski Savez let na Mjesec nikada nije predstavljao prioritet, nego samo međustanicu. Najvažnija misija bio je let na Crveni planet, kojim se Sergej Koroljov, glavni svemirski inženjer Sovjetskog Saveza, ozbiljno pozabavio 1960. godine.
Sve je bilo osmišljeno, superteška raketa za izlazak u orbitu Marsa, autonomna stanica sa zatvorenim ciklusom potrošnje/proizvodnje resursa, svemrski stakleni vrt i tome slično. Projekt je obustavila utrka u osvajanju Mjeseca. Uvidjevši da Amerikanci mogu preteći Sovjete na Mjesecu, prioriteti su na vrijeme promijenjeni. Nakon poraza ideja o letu na Mars ponovo je oživjela. Let posade od pet članova planiran je za 1985. godinu. Međutim, smrću Koroljova 1966. godine ekspedicija na Mars počela je tapkati u mjestu i uskoro je potpuno ugašena.
Gradnja ove administrativne zgrade zamišljena je kao najambicoznija u cjelokupnoj povijesti SSSR-a. Palača Sovjeta sa sto metara visokom statuom Lenjina trebala je biti simbol nove zemlje i najviša građevina na svijetu (415 metara). Da je projekt realiziran, danas bismo imali ovakvu sliku.
Zgrada je trebala niknuti na mjestu dignute u zrak 1931. godine katedrale Krista Spasitelja. Čak su i temelji izgrađeni. Međutim, Drugi svjetski rat omeo je planove. Nakon rata nije došlo do "rehabilitacije" projekta pa je na postojećem temelju napravljen najveći u zemlji bazen Moskva. Devedesetih godina prošlog stoljeća zatvoren je i ponovo je izgrađena crkva, identična porušenoj.
Koncept "globalne rakete" oslanjao se na odgovarajući projekt Sjedinjenih Država, gdje je vrlo brzo proglašen besperspektivnim, dok je u SSSR-u počeo ozbiljan razvoj zastrašujućeg oružja. Suština GR-1 bila je izvesti raketu s nuklearnom bojevom glavom u orbitu i u slučaju potrebe gađati cilj direktno iz svemira. Ova raketa nije imala ograničenja u dometu i pravcu, svaki objekt na planetu mogao se naći na njezinom udaru.
Sredstva upozorenja u slučaju globalne rakete nisu imala nikakvog smisla. Globalne rakete ne mogu se na vrijeme uočiti kako bi se poduzele neke mjere, govorio je Nikita Hruščov. 1965. godine na Crveni trg donesen je navodno njezin "letni prototip" (ustvari maketa), što je prepalo Zapad. Međutim, Sovjeti nisu otišli dalje od toga. Raketa je imala mnogo tehničkih problema i projekt je na kraju zatvoren, a svemirsko je oružje, uopće uzevši, zabranila Opća skupština UN-a.
U Sovjetskom Savezu nisu bili naviknuti da ih zaustavi čak ni priroda. Ovaj suludi projekt iz sedamdesetih godina razvijao se više od dvadeset godina uz sudjelovanje 160 znanstvenih i proizvodnih organizacija. Sovjetska vlast tražila je način da od tradicionalno sušnih regija napravi poljoprivredni raj, i kako joj se učinilo, pronašla ga je.
U tu svrhu trebalo je prenijeti dio sliva nekih sibirskih rijeka u sušne oblasti, Kazahstan i Srednju Aziju. Recimo, bilo je u planu da se vode Irtiša preusmjere u suprotnom pravcu pomoću crpnih stanica, hidročvorova i akumulacijskog jezera.
Postojao je još jedan, daleko "krvožedniji" projekt pod nazivom "Tajga", koji je podrazumijevao pravljenje novih korita uralskih rijeka pomoću 250 nuklearnih eksplozija. Realizirna su samo tri, nakon čega je uslijedilo priznanje da je šteta po životnu sredinu i stanovništvo od ovakve intervencije suviše velika. Do takvog zaključka došlo se i u slučaju preusmjeravanja toka rijeka, zdrav razum je pobijedio.
Bez obzira na to što Spomenik Trećoj internacionali, ili Tatlinov toranj, nikada zapravo nije podignut, postao je sinonim konstruktivizma u cijelom svijetu.
Vladimir Tatlin projektirao je toranj kao simbol revolucije 1917. godine. Pritom je bilo zamišljeno da se 400 metara visoka konstrukcija rotira, kocka je trebala napraviti puni krug oko svoje ose za godinu dana, piramida za mjesec dana, cilindar za 24 sata, a polulopta za jedan sat. Kula nije izvedena u Lenjingradu (danas Sankt-Peterburg) jer je krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća rukovodstvo SSSR-a promijenilo odnos prema avangardi i prestalo uključivati njezine predstavnike u značajne projekte.
Još jedan, čini se, nezamisliv svemirski projekt pojavio se osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sovjetski inženjer Vladimir Siromjatnikov, koji je razvio sustav spajanja svemirskih brodova, zapitao se može li brod umjesto goriva letjeti na sunčevoj energiji i to pomoću ogromnih svemirskih ogledala ("sunčevog jedrenjaka"). Tako se rodila još jedna ideja.
Ukoliko se ogledalo usmjeri na Zemlju, ono će reflektirati sunčevu svjetlost i omogućiti neprestani dan. Smatralo se da će se na taj način moći povećati produktivnost rada. Eksperiment je praktično izveden, doduše nakon raspada SSSR-a. 1993. godine svemirski brod "Progres" uspješno je postavio reflektor pored stanice "Mir", što je stvorilo na Zemlji svijetlu mrlju promjera osam kilometara koja je prešla preko Europe od južne Francuske do zapadne Rusije brzinom od osam kilometara na sat. I pored jako oblačnog jutra bilo je onih koji su primijetili erupciju svjetlosti.
Potom je uslijedio još jedan eksperiment koji nije imao uspjeha. Jedan od segmenata ogledala zakačio je antenu stanice "Mir". Na kraju je projekt zatvoren s obrazloženjem da nije održiv.
To je hipotetičko fizičko polje koje stvara svaki predmet koji se rotira. Osamdesetih godina prošlog stoljeća u SSSR-u se vjerovalo u teoriju torzijskih polja tako čvrsto, kao i da će u najbližoj budućnosti ova zemlja na Mjesecu imati svoje baze.
Razvijen je čitav program u koji su bili uključeni akademici, KGB i Ministarstvo obrane, izučavajući karakteristike torzijskih polja. Uostalom, po riječima sovjetskog znanstvenika Anatolija Akimova, čovječanstvo je tako dobivalo jedinstvene šanse, torzijski motor, torzijski izvor energije, materijale s novim fizičkim karakteristikama ili pomoć geolozima da vide zemlju kao na rendgenu (što bi ubrzalo traganje za rudnim bogatstvima).
Utopijsku teoriju sponzorirala je država, ali ona nije donijela nikakve rezultate, znanstvenih potvrda svih tih "potencijala" nije bilo. U srpnju 1991. godine na sjednici Odbora za znanost i tehnologiju program istraživanja proglašen je pseudoznanošću i zaustavljen.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
