"Život u Parizu je loš, brate. Nema se što jesti, ne vrijedi ni tražiti komad raženog kruha!" To je Petar Šeremetjev rekao Aleksandru Puškinu po povratku iz Pariza, gdje je 1827. godine bio u diplomatskoj misiji. Zbog čega je raženi kruh Rusima toliko bitan? Bogat je vitaminima i mijesi se sa "zakvaskom" (od brašna i vode koji fermentiraju dobije se gusta masa koja zamjenjuje kvasac). Raženi kruh je bio glavna hrana svakog Rusa, pa i ruskog vojnika.
Vojna kuhinja se kreće u vojnoj koloni za vrijeme Rusko-turskog rata 1877.-1878.
Javna domenaBez raženog kruha ruska vojska ne bi mogla funkcionirati. U rusko-turskom ratu 1735.-1739. ruske komore nisu mogle na vrijeme stići do Krima pa je vojska bila prisiljena sama osigurati hranu. Pruski vojnik Christoph von Manstein napisao je da "vojnici osjećaju slabost, prije svega zato što su navikli jesti kiselkasti raženi kruh, a ovdje moraju jesti beskvasni kruh od pšeničnog brašna".
Prije Petra Prvog ruski vojnici su u vrijeme pohoda sami brinuli o prehrani, i tako je bilo od davnina. Čim se u Moskovskoj carevini pojavila prva regularna vojska, vojna lica su dobila zemlju i seljake koji su za nju bili vezani, te je tako, između ostalog, riješeno i pitanje prehrane.
Prije Petra Velikog Rusi su se u vojnim pohodima morali baviti lovom ili ribolovom u lokalnim šumama i rijekama, ili kupovati namirnice od trgovaca koji su ih pratili u ratnom pohodu.
Jelovnik ruskog vojnika u ono doba je bio jednostavan i ne tako bogat proteinima. Raženi kruh (ispečen tamo gdje su stajale vojne komore), kiseli kupus, crni i bijeli luk – sve je to hranjivo, a ujedno jača imunitet. Različite vrste kaše se lako transportiraju i brzo pripremaju. Pšenična, zobena i ječmena kaša bile su uobičajene u prehrani običnih ljudi.
Međutim, kada su bili u pokretu, vojnici su radije jeli "kamu" ili "tolokno" (od ruskog glagola "toločʹ" – tucati, drobiti), tj. brašno od zobenog ili ječmenog zrna, koje se prethodno pari, suši, prži, ljušti i usitnjava. Njemu nije bila potrebna termička obrada, moglo se jesti u hodu. Kad bi se ulogorili, vojnici bi jeli "tolokno" popareno vrelom vodom. Ta kaša je bila hranjiva i dobro se slagala sa sušenom ribom ili slaninom. Sitno sjeckana ili istucana slanina koristila se kao dodatak gotovo svakoj kaši.
Pored vojne kuhinje na kotačima
Sergej Korsakov/MAMM/MDF/russiainphoto.ruSušenog mesa nije bilo uvijek, posebno u vlažno doba godine. Umjesto njega su vojnici u daleke ratne pohode nosili sušene gljive i bijelu repu. Ali o svemu tome se nije brinulo zapovjedništvo, nego su svi uglavnom bili prepušteni sami sebi. Očigledno je da su vojnici lovili divljač i ribu gdje god su i kako god su mogli.
Ruska vojska prije Petra Prvog nije redovno konzumirala proteine, što znači da se loše hranila. Možda je to jedan od razloga njezinih neuspjeha u 17. stoljeću.
Car Petar je 1700. godine uveo funkciju generala provijantmajstora, posebnog časnika koji je bio odgovoran za opskrbu vojske hranom.
Od tada je svaki vojnik dobivao dva obroka: jedan za sebe, a drugi za konja. Tijekom pohoda u inozemstvu vojnici su dobivali samo obrok za konja, jer se podrazumijevalo da će za sebe osigurati hranu pljačkajući neprijateljski teritorij. Danas to zvuči neobično, ali ratna etika 18. stoljeća je podrazumijevala da će osvojeni teritorij biti poharan.
Kod kuće, u mirnodopskim uvjetima, vojnik je dnevno dobivao 820 grama raženog kruha , 410 grama govedine, 250 ml (čašu) votke i 3,27 litara piva! Pored toga, svakog mjeseca je dobivao gotovo 6 kg različite krupe za kašu i 820 grama soli. Što je viši bio čin, veću dozu hrane je dobivao. Na primjer, pukovnik je dobivao 50 dnevnih porcija.
To, naravno, ne znači da su pukovnici dobivali 20 kg mesa. Zapovjednici su dnevne obroke dobivali u novcu, a za njega se mogao kupiti obrok od trgovaca. Zatim je 1720. godine uvedena fiksna norma od 75 kopejaka dnevno "za sol" i 72 kopejke "za meso". Vojnici su taj novac dobivali zajedno s plaćom. Nabavkom namirnica i pripremom hrane bavili su se kuhari koje je svaka četa (od 100-250 vojnika) birala između sebe. Kuhari su pratili četu s kuhinjom i na sljedeće su odmorište stizali prije ostalih vojnika da bi na vrijeme pripremili hranu.
Kasnije se u jelovniku Petrovih vojnika napokon pojavilo meso. Ali nije bilo dovoljno slanine, ribe i povrća: kupusa, cikle, crnog i bijelog luka, repe, itd. U posnim danima, kojih ukupno ima 200 u godini, umjesto mesa se jela riba.
Petar je naročito vodio računa o kvaliteti kruha: "Posebno treba paziti da kruh i brašno ne budu pljesnivi i da ne zaudaraju, da u vojsci ne bi bilo bolesti", napisao je Petar u Vojnom pravilniku iz 1716. godine. "Potrebno je definirati pravila za kontrolu [ljudstva] poljskih pekara, da ne bi [...] smanjivali količinu [brašna]."
Vonički jelovnik Petra Prvog je sadržavao oko 3100 kalorija, dok je odraslom čoveku u uzrastu od 18 do 40 godina, ako se bavi teškim fizičkim poslom, potrebno 4200 do 4500 kalorija. Pa ipak, ovaj jelovnik je bio na snazi tijekom čitavog 18. stoljeća.
U vrijeme Elizabete Petrovne dvopek je ulazio u sastav jelovnika, jer je lak i zgodan za nošenje. Ali u dugotrajnim pohodima i prilikom opsade gradova vojnici nisu mogli dugo izdržati na kruhu, jer im se kvarila probava, budući da neprekidna upotreba sušenog kruha povređuje površinu epitela crijeva i izaziva krvarenje.
Nakon ratova s Napoleonom, stanje s prehranom u ruskoj vojsci se pogoršalo. Meso je ponovo postalo rijetkost u vojničkom jelovniku. Umjesto toga vojnici su dobivali variva (od kupusa, graška, zobi i sl.), a također zobenu i ječmenu kašu. To nije bilo dovoljno da vojnici sačuvaju zdravlje. Skorbut, bolest izazvana nedostatkom vitamina C, bila je česta pojava. Povjesničar i liječnik Aleksandar Pučkovski piše da je 1830. godine gotovo 760 000 vojnika bolovalo od skorbuta i da je preko 70 000 umrlo.
Loša prehrana se negativno odrazila na funkcioniranje vojske. Rusi su doživjeli teške trenutke za vrijeme Varšavskog ustanka 1830.-1831., kao i tijekom Mađarske revolucije 1849. godine. U Krimskom ratu je opskrba bila jedan od najvećih problema. I tada, kao i u rusko-turskom ratu 1735.-1739. godine, ruska vojska na Krimu nije bila dovoljno opskrbljivana. Tijekom čitave krimske kampanje ruski vojnici nisu imali voće i povrće, a lokalni krimski resursi su brzo iscrpljeni. Loša prehrana je bila jedan od glavnih uzroka poraza Rusije u Krimskom ratu.
Suvorov jede iz vojničke kuhinje.
Javna domenaU cilju borbe protiv korupcije u sustavu opskrbe vojske za vrijeme Aleksandra II. uvedena je obavezna norma po kojoj vojnik dnevno dobiva 913 grama brašna i 120-130 grama kaše. To nije mnogo, ali sredinom 19. stoljeća su njemački i francuski vojnici dnevno dobivali svega 750 grama kruha.
Meso, slanina, povrće i ulje nije bilo obavezno u jelovniku, tako da su vojnici i dalje povrh plaće dobivali novac za kupovinu neophodnih namirnica. Međutim, nije bilo dovoljno svježeg povrća, pa su umjesto njega u vojničkom jelovniku bili grašak i kupus.
Nakon rusko-turskog rata 1877.-1878., kada su mnogi vojnici promrzli za vrijeme zimskih pohoda, Rusima je vraćena dnevna norma alkohola od 145 grama "krušnog vina" (votke). S vremenom je u vojnički jelovnik uveden i čaj. Ruski vojnici su 1905. godine imali pravo na 737 grama čaja svake godine. Radi usporedbe, engleski vojnici su dobivali 2,5 kilograma, a engleski mornari preko 3 kilograma čaja godišnje.
Transport vojničke kuhinje.
MAMM/MDF/russiainphoto.ruKonzerve su se postepeno uvodile u rusku vojske. Konzervirano varivo i meso prvi put su se pojavili 1873. godine za vrijeme Hivinskog pohoda, ali ruski vojnici to nisu htjeli jesti. Krajem 19. stoljeća konzervirani mesni narezak je postao uobičajeni vojnički obrok. Konzerve su se otvarale nožem ili bajunetom i podgrijavale na otvorenoj vatri. Vojnici su mesni narezak jeli direktno iz konzerve.
Na početku rusko-japanskog rata sve pukovnije ruske vojske su imale poljsku kuhinju, tako da se hrana pripremala i tijekom pohoda dok je vojska bila u pokretu. Samo u nekim jedinicama se i dalje hrana pripremala na starinski način, tj. u kotlu. Početkom 20. stoljeća opskrba ruske vojske hranom i namirnicama bila je na istoj razini kao u većini europskih vojski.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
