Pet bolesti Josifa Staljina

"Krajnje nezdrav način života, bez mnogo kretanja. Nikada se ne bavi sportom niti bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Puši (lulu), pije (vino, najradije Kahetinsko [gruzijska sorta]). U drugoj polovini svoga boravka na vlasti svaku je večer provodio za stolom, jeo i pio u društvu članova Politbiroa. S takvim je načinom života pravo čudo što je živio 73 godine", napisao je kasnije Staljinov tajnik Boris Bažanov. "Otac naroda" je zaista imao nekoliko dijagnoza koje su ga pratile kroz život.

1. Miastenija

Sovjetski rukovoditelji prolaze kroz Kremlj uoči početka parade na Crvenom trgu. Slijeva nadesno: Georgij Malenkov, Lazar Kaganovič, Josif Staljin, Mihail Kalinjin, Vjačeslav Molotov i Kliment Vorošilov.

Getty Images

Prema službenoj verziji, Staljina je u djetinjstvu udarila kočija s konjima. Imao je tada samo šest godina. Posljedica tog slučaja je bila atrofija ramenog i lakatnog zgloba lijeve ruke, a zatim gnojna upala u lakatnom zglobu, pisalo je u njegovom zdravstvenom kartonu. Pa ipak, postoje fotografije na kojima Staljin dobro drži lijevu ruku, na primjer, kada njome podiže kći.

Ali u većini slučajeva ipak nije koristio lijevu ruku. Dok je hodao, često mu je bila nepokretna, polusavijena i priljubljena uz tijelo. Čak se činilo da je i kraća od desne.

Postoji pretpostavka da je Staljin imao miasteniju, bolest koja izaziva slabost skeletnih mišića. Miastenija može biti urođena i stečena. Obično se javlja od 20. do 40. godine života.

2. Reumatoidni artritis

Josif Staljin ubrzo po dolasku na vlast u pratnji komesara za ekonomiju Grigorija Ordžonikidzea, 1924.

Getty Images

Staljin je godinama patio od bolova u nogama. U poznim godinama se često viđao kako hrama. Pojedinci su to pripisivali činjenici da je Staljin imao srasle prste (drugi i treći) na lijevoj nozi. Sindaktilija nije bolest, nego urođena mana. To nije bio uzrok Staljinove hromosti.

Uzrok je bio reumatoidni artritis. Josif Visarionovič je preležao upalu zglobova na nogama, uslijed čega su se zglobovi vjerojatno deformirali. Morao je nositi specijalne vojne čizme od vrlo meke kože.

Tijekom 1925. i 1926. godine je odlazio u toplice liječiti noge. Reumatoidni artritis je nezgodna bolest, ona može zahvatiti druge dijelove tijela i izazvati, na primjer, upalu pluća i nisku razinu eritrocita.

"U Naljčiku sam umalo dobio upalu pluća. Oba plućna krila su mi ’škripala’, i još uvijek kašljem", napisao je on ženi iz toplica 1929. godine. A 1935. su mu liječnici zabranili da se kupa u moru zbog reumatoidnog artritisa.

3. Boginje

J. V. Staljin, oko 1932.

Getty Images

Budući vođa je vjerojatno dobio boginje kada je imao pet godina, još u Goriju, u Gruziji. Od te bolesti su mu ostali mali ožiljci na licu. Dok je u mladosti bio u ilegali, u policijskom dosjeu su mu ti ožiljci bili navedeni kao važna karakteristika. Kasnije su retuširani na fotografijama objavljenim u sovjetskom tisku.

4. Apendicitis 

Josif Visarionovič Staljin (prvi slijeva) sa ženom Nadeždom Alilujevom (prva zdesna) i prijateljima na odmoru.

Fotografija iz arhiva Jelene Kovaljenko, 2. rujna 1921./Sputnik

Staljin je 1921. godine dobio upalu slijepog crijeva. Tada je već bio visoki dužnosnik u novoj državi, tako da ga je operirao Vladimir Rozanov, jedan od najiskusnijih kirurga u Rusiji. Taj isti kirurg je 1922. godine izvukao metak Vladimiru Lenjinu, četiri godine nakon atentata.

"Operacija je bila vrlo teška", napisao je Rozanov kasnije. "Morao sam uraditi široku resekciju slijepog crijeva. Teško je bilo garantirati uspjeh." Veći dio zahvata je izvršen pod lokalnom anestezijom, no kako je operacija odmicala, situacija je bila sve teža, pa je Rozanov pacijentu morao dati anesteziju kloroformom, što je opasan oblik opće anestezije koji potencijalno može izazvati zaustavljanje srca. No Josif Visarionovič se oporavio.

5. Ateroskleroza krvnih žila mozga

Generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a.

Legion Media

Staljin je uvijek mnogo radio, naročito u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sudjelovao je u beskrajnim savjetovanjima s dužnosnicima i zapovjednicima. Dnevno je bilo 5-7 sastanaka koji su u prosjeku trajali 10-12 sati, u svako doba dana i noći, uglavnom u Kremlju ili u staljinovoj vili Kuncevu (blizu Moskve). Članovi Glavnog stožera su se svakodnevno sastajali sa Staljinom, ponekad i nekoliko puta tijekom dana.

Između 10. i 15. listopada 1945. godine Staljin je imao moždani udar, ali se krv nije izlila u moždano tkivo, nego se samo začepila manja krvna žila u mozgu. Naredna dva mjeseca vođa nije htio razgovarati ni s kim, čak ni telefonom, i sve vrijeme je boravio u vili.

Od 1946. godine je dosta reducirao svakodnevne sastanke. Oni su trajali najviše po 2-3 sata, i to uglavnom u vili, a ne u Kremlju. U posljednjim godinama života Staljina je liječio Aleksandar Mjasnjikov. On je prisustvovao obdukciji, nakon čega je priopćio da je Staljin imao "težak oblik skleroze arterija u mozgu".

Josif Staljin na Lenjinovom mauzoleju prati paradu na Crvenom trgu, 1952.

Getty Images

Drugi moždani udar je uslijedio u listopadu 1949. godine. Posljedica je bila otežan govor. Staljin se sve češće odmarao, najprije od kolovoza do prosinca 1950., a zatim od kolovoza 1951. do veljače 1952. godine. Tada je već imao problema s pamćenjem. Nikita Hruščov je kasnije ispričao da je Staljin mogao zaboraviti ime čovjeku s kojim je desetljećima bio u kontaktu. "Sjećam se kako se jednom obratio Bulganjinu (članu Politbiroa) i nije mu se mogao sjetiti prezimena", napisao je kasnije Nikita Hruščov.

Krajem 1952. godine Josif Visarionovič je često gubio svijest i više se nije mogao penjati uz stepenice bez tuđe pomoći. Pavel Sudoplatov, general sovjetske obavještajne službe, opisao je svoj posljednji susret s vrhovnim zapovjednikom u veljači 1953. godine: "Izgledao je kao umorni starac. Kosa mu se primjetno prorijedila. On je uvijek govorio polako, ali sada je već s naporom izgovarao riječi, i pravio je veće pauze u govoru." Staljin je umro u svojoj vili Kuncevo 5. ožujka 1953. godine. Prema službenom priopćenju, uzrok smrti je bio izljev krvi u mozak.