Još je Lenjin Kaganoviču povjeravao najodgovornije dužnosti. Staljin je uzornog u izvršnim funkcijama i surovog Lazara zaduživao za realizaciju najvažnijih državnih zadataka, poput provođenja kolektivizacije, uspostavljanja rada željeznice, rekonstrukcije Moskve, izgradnje prijestolničkog metroa. Moskovska podzemna željeznica prvo je nosila ime Kaganoviča, do 1955. godine, da bi potom bila nazvana po Lenjinu.
Kaganovičev se oduševljeno prihvaćao svih poslova, a njegov je glavni adut bilo ulijevanje straha ljudima. On se intenzivno borio protiv "štetočina" u svim oblastima, a špijune je vidio čak i među strojovođama.
Upravo je Kaganovič doprinio napretku partijske karijere Hruščova, međutim, nakon Staljinove smrti nije podržao njegovu kandidaturu na mjesto prvog čovjeka države. Hruščov ga je optužio za suučesništvo u represijama i staljinističkom teroru, uklonio s visokih položaja, a zatim i lišio partijske knjižice.
Posljednjih trideset godina života Kaganovič je proveo u samoći. Nekada svemoćnom čovjeku su leđa okrenuli apsolutno svi, ali je on do kraja ostao vjeran svojim uvjerenjima i Staljinu osobno.
Staljin je bio prvi boljševik s kojim se Molotov upoznao. Nakon Lenjinove smrti Molotov je podržao Staljina u unutarpartijskoj borbi za vlast. Staljin je Molotovu pojverio bavljenje pitanjima obrane, industrijalizacije i ekonomskog rasta. Bio je zadužen za ubrzani tempo i standarde petoljetki u industriji i zajedno s Kaganovičem provodio kolektivizaciju. Molotov je potpisivao i popise za strijeljanja ljudi koje je partija smatrala štetnim članovima društva.
Molotov je u svijetu postao poznat kao narodni komesar za vanjske poslove. 1939 godine je sklopio sporazum o nenapadanju s Njemačkom, poznatiji kao Pakt Molotov-Ribbentrop. Staljin mu je povjerio vođenje svih diplomatskih pregovora za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nakon Staljinove smrti Molotov je u partijskim redovima predvodio borbu protiv Hruščova. Međutim, kada se ovaj učvrstio na vlasti, skinuo je Molotova s visokih funkcija, a kasnije mu i oduzeo partijsku knjižicu, kao i Kaganoviču, zbog uloge u zločinima staljinističkog režima.
Međutim, Molotov je 1986. godine uspio obnoviti članstvo u partiji, postavši njezin najstariji član. Iste godine je i umro, nešto malo prije svog 97. rođendana.
Vjačeslav Molotov je tvrdio da je Kirov bio Staljinov omiljeni suradnik. Boljševicima se priključio tek nakon što su ovi 1917. godine izveli Oktobarski prevrat. Prije toga je bio "u vezi" s drugim krilom partije, menjševicima. Staljin obično takve stvari nije praštao, oslobađajući se mnogih revolucionara. Međutim, Kirova je osobno štitio od napada drugih članova partije i postavio ga za člana Politbiroa centralnog komiteta partije, pa je tako zapravo ovaj postao jedan od ključnih ljudi u zemlji.
Među partijskim rukovodstvom bez naročitog autoriteta, Kirov se izdvajao karizmom i govorničkim umijećem. Istupao je pred radnicima u tvornicama, a oni su ga doživljavali kao jednog od njih. Ostavljao je dojam jednostavne osobe i široko se osmjehivao.
Ubijen je nedaleko od svog kabineta u Lenjingradu 1934. godine. Iako je ubojica koji je pucao na Kirova priveden, motivi ubojstva nisu razjašnjeni, a ostalo je nepoznato i je li netko stajao iza njega ili je djelovao samostalno, osvećujući se zbog svoje neuspješne partijske karijere.
Staljin je naredio da se suradnik osveti i među "opozicionarima" pronađu pristalice njegovog bivšeg partijskog oponenta Zinovjeva. Iako nije jasno je li se radilo o zavjeri, nakon ubojstva Kirova je uslijedio val represija i pogubljenja ljudi osumnjičenih za zavjeru. Vjeruje se da je to bio početak velikog terora.
Ovaj čovjek bio je rekorder po vremenu provedenom na vlasti. Član Politbiroa centralnog komiteta partije bio je 34 godine.
Bio je jedan od najodanijih Staljinovih suradnika. Nakon Lenjinove smrti stao je na njegovu stranu u unutarpartijskim borbama. Kasnije je napisao knjigu "Staljin u Građanskom ratu". Bio je jedan od prvih maršala Sovjetskog Saveza, provodio vojne reforme, bio ministar obrane. Kao osoba bliska Staljinu on je, kao i mnogi drugi njegovi suradnici, potpisivao popise za strijeljanja i progonio vojne starješine.
Nakon Staljinove smrti, u razdoblju od sedam godina Vorošilov je bio predsjednik Prezidija Vrhovnog Sovjeta SSSR-a, dakle na službeno najvažnijoj funkciji u zemlji (praktički je državom rukovodio generalni sekretar partije). On je doživio duboku starost i do kraja života bio član partije i u najvišem rukovodstvu SSSR-a. Vorošilov je postao jedan od malobrojnih Staljinovih suradnika koji je sahranjen kraj Kremaljskih zidina.
Lavrentij Berija je 1917. godine postao boljševik i u vrijeme Građanskog rata stupio u službu u Azerbajdžanskom odjeljenju Čeke. Postavši profesionalni čekist i službenik državne sigurnosti, kasnije je bio odgovaran za spomenuta pitanja u Gruzijskoj SSR i čitavoj kavkaskoj regiji. A potom i u NKVD-u Sovjetskog Saveza te je na kraju postao član partijske vrhuške.
Berija je posljednjih godina vođinog života bio rado viđen gost u njegovom najbližem okruženju. On je često boravio u njegovoj kući i vikendici, o čemu svjedoče brojne fotografije Berije u društvu Staljinove obitelji.
Berija je bio odgovoran za nuklearne projekte, kao i za masovnu deportaciju pojedinih naroda koji su mogli surađivati s Hitlerom na okupiranim teritorijima. Berija je nadgledao plan ubojstva Lava Trockog i intenzivno otkrivao i progonio "strane agente" i špijune u zemlji.
Govorilo se da je Berija namamljivao mlade žene i glumice, prijeteći progonom bilo njima, bilo članovima njihovih obitelji, i nagovarajući ih na kontakt ili ih čak i silujući.
Nakon Staljinove smrti Berija je 1953. godine osuđen za nekažnjena pogubljenja ljudi koji mu nisu bili po volji i brojne antisovjetske zavjere (mnoge su se ticale prošlosti i bile bez jakih dokaza). Te godine je i strijeljan.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
