Kako je SSSR pridonio stvaranju Izraela - svog budućeg geopolitičkog protivnika

Lipanj 1948.: Izraelski vojnici na putu za Jeruzalem u vrijeme rata za neovisnost.

Lipanj 1948.: Izraelski vojnici na putu za Jeruzalem u vrijeme rata za neovisnost.

Getty Images
Josif Staljin je 1947. godine odlučno podržao stvaranje Izraela, jer se nadao da će židovska država postati saveznik Sovjetskog Saveza na Bliskom istoku. Međutim, Tel Aviv nije s Moskvom uspostavio dobre odnose, nakon čega je SSSR okrenuo leđa Izraelu i postao stalni saveznik arapskih zemalja.

Situacija na Bliskom istoku je 1947. godine bila vrlo napeta. Svaki su tjedan odjekivale eksplozije i izbijali oružani sukobi. Velika Britanija je od 1920. godine upravljala Palestinom, a sada je željela prekinuti taj mandat i bivšu koloniju pustiti na slobodu. Pa ipak, bilo je jasno da će neovisnost dovesti do još većeg krvoprolića i rata.

Rasla je napetost između palestinskih Arapa (1,2 milijuna ljudi ili 65% stanovništva) i židovskih doseljenika (608 tisuća ljudi ili 35% stanovništva). Arapi nisu željeli židovsku državu u Palestini i prijetili su da će je, ako bude stvorena, "baciti u more". Židovi su, međutim, jako stradali u užasima holokausta i poslije rata su se bili spremni boriti za stvaranje svoje domovine.

Za ostvarenje cilja im je bila potrebna diplomatska i ekonomska podrška. U Ratu za neovisnost 1948.-1949. godine (koji Arapi zovu "Katastrofa") neočekivano im je veliku pomoć pružio Sovjetski Savez. Poslije pobjede u Drugom svjetskom ratu Staljin je želio proširiti sferu utjecaja SSSR-a u svijetu i zato je bio spreman Židovima pružiti podršku.

Zajednički cilj

S druge strane, Staljin nije bio zainteresiran za promoviranje židovskih interesa u Palestini. On je već bio pokrenuo nekoliko projekata vezanih za pružanje nacionalne autonomije Židovima u granicama SSSR-a, ali te inicijative nisu urodile plodom. Što se pak tiče Izraela, Staljin nije namjeravao pustiti sovjetske Židove da emigriraju u svoju novu domovinu.

Staljin nije pretjerano brinuo o židovskom narodu, ali mu je iz vlastitih interesa pomagao osnovati vlastitu državu.

Kako je za prozapadno nastrojenu radio stanicu "Eho Moskvi" (na ruskom jeziku) rekao ruski povjesničar i novinar Leonid Mlečin, "stvaranje židovske države u Palestini je Staljin doživljavao kao način da potisne s Bliskog istoka oslabljenu Veliku Britaniju koju je mrzio". S obzirom na to da su arapski režimi često bili probritanski nastrojeni, Staljin je odlučio surađivati s cionistima.

Velika Britanija je u Drugom svjetskom ratu bila saveznica SSSR-a, a poslije rata je postala njezin geopolitički rival. Britanci su također mrzili europske doseljenike. Naoružani cionisti su 1946. godine digli u zrak hotel "Kralj David" u Jeruzalemu gdje je bila smještena britanska administracija. Poginula je 91 osoba. Cionisti i SSSR su imali isti cilj - protjerati Engleze. Doduše, iz različitih pobuda.

Diplomatski rat

Kada je prekinut mandat Velike Britanije, palestinsko pitanje je prešlo u nadležnost UN-a. Velika Britanija nije podržala ideju o stvaranju neovisne židovske države, ali su SSSR i SAD kao dvije najveće sile u poslijeratnom razdoblju donijele drugačiju odluku, što nikako nije bilo u interesu arapskih država. To pitanje je u studenom 1947. godine izglasano na plenarnoj sjednici Opće skupštine UN-a.

Stalni predstavnik Sovjetskog Saveza pri UN-u Andrej Gromiko odlučno je podržao stvaranje Izraela.

Sovjetski predstavnik u UN-u Andrej Gromiko je u svome govoru rekao: "Židovski narod je bio vezan za Palestinu tijekom dugog povijesnog razdoblja". Arapi su, međutim, smatrali da je odluka o stvaranju Izraela bila nepravična. SSSR je prvi službeno priznao Izrael, dva dana nakon što je 14. svibnja 1948. godine proglašena njegova neovisnost.

Socijalističko oružje za cioniste

Moskva je opskrbljivala cioniste oružjem, ali neslužbeno, preko drugih zemalja. Primjerice, preko Čehoslovačke. To je bilo njemačko oružje (poveznica na ruskom jeziku) zaplijenjeno krajem rata.

Napad izraelske pješadije na egipatske trupe na području Negeva u Izraelu tijekom Rata za neovisnost.

Izrael je dobio puške i minobacače, pa čak i nekoliko lovačkih zrakoplova Messerschmitt iz Čehoslovačke - svakako uz sovjetsku suglasnost i odobrenje. Istina, Židovi su dobivali oružje iz cijelog svijeta na sve moguće načine, ali je i SSSR svakako odigrao važnu ulogu u pobjedi koju je Izrael odnio 1948. godine.

Kraj "medenog mjeseca"

Izrael nije dugo uživao u Staljinovoj podršci. Kako je u svojoj knjizi (na ruskom jeziku) o cionističkom pokretu u SSSR-u napisao povjesničar Julij Košarovski, bilateralni odnosi su se pogoršali kada je veleposlanica Izraela u Rusiji Golda Meir pokrenula pitanje emigracije sovjetskih Židova u Izrael.

Golda Meir je bila prva veleposlanica Izraela u Sovjetskom Savezu.

Sovjetski odgovor je bio negativan. Službeni sovjetski stav je bio da su svi sovjetski Židovi, kao i svi ljudi u Sovjetskom Savezu, bili izuzetno sretni i da im nije bila potrebna nikakva "obećana zemlja". Izraelski političari to nisu željeli prihvatiti i uskoro su se okrenuli Americi kao svojoj glavnoj saveznici.

Novi savez Izraela i SAD je imao ozbiljne posljedice u narednim godinama i desetljećima. Primjerice, 1952. godine je 13 članova sovjetsko-židovskog Antifašističkog odbora uhićeno i strijeljano, a SSSR je od početka 1950-ih do kraja Hladnog rata podržavao Arape u njihovom sukobu s Izraelom.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće