Kako je Albanija ostala odana Staljinu do kraja 20. stoljeća

Najbolji prijatelji

"Naš najvjerniji i najpouzdaniji saveznik", tako je Albaniju opisao sovjetski diplomat Dmitrij Čuvahin, koji je služio kao veleposlanik u Albaniji od 1945. do 1952. U to je vrijeme bilo nemoguće pronaći dvije zemlje koje su bile bliže od Sovjetskog Saveza i Albanije.

Josif Stalin i Enver Hoxha

Arhivska fotografija

Zanimljivo je da Albaniju u Drugom svjetskom ratu nije oslobodila Crvena armija, nego jedinice Narodnooslobodilačke vojske Albanije. Ipak, Albanci su svojim "pravim" osloboditeljima smatrali Sovjete, budući da su, prema njihovom vođi Enveru Hoxhi, "sovjetska pobjeda u Velikom domovinskom ratu i poslijeratna pomoć Albaniji bili presudni faktori u našem trijumfu". (V. V. Volkov. Sovjetsko-albanski odnosi u četrdesetim i pedesetim godinama 20. st. Sankt-Peterburg, 2008.)

Poslijeratni sovjetski program pomoći za malu Albaniju bio je zaista ogroman. U zemlju su se slali žito, oprema, oružje i stručnjaci, gradila su se postrojenja, a krediti su se davali pod vrlo povoljnim uvjetima. Kao rezultat toga, Moskva je stekla izuzetno jak utjecaj na cjelokupnu unutarnju i vanjsku politiku Tirane. Kada je Staljin 1948. godine bio u sukobu s Titom, Hoxha je odmah stao na stranu Moskve, narušavajući vitalno važne odnose s najbližim susjedom.

Ipak, Sovjeti nisu ulagali u Albaniju iz puke darežljivosti. Zbog napetih odnosa s Beogradom, samo je Tirana Sovjetima mogla pružiti izravan pristup Jadranskom i Sredozemnom moru. Sovjetski ratni brodovi su redovito dolazili u albanske luke, zemlju su posjećivali visoki mornarički časnici, a vodili su se i razgovori o uspostavljanju stalne sovjetske mornaričke baze u Albaniji.

Istinski staljinisti

Prvi je alarm za uzbunu po pitanju sovjetsko-albanskih odnosa odjeknuo nakon Staljinove smrti 1953. Ubrzo je nakon toga Hoxha otputovao u Moskvu kako bi s novim vodstvom zemlje razgovarao o paketu pomoći za svoju zemlju, no doživio je prilično hladan prijem i odbijanje većine zahtjeva koje je imao.

Dvadeseti kongres Komunističke partije Sovjetskog saveza 1956. godine, poznat po Hruščovljevoj osudi Staljinovog kulta ličnosti, bio je veliko otriježnjenje za vodstvo Albanije. Destaljinizacija se proširila ne samo diljem Sovjetskog Saveza, nego i izvan njegovih granica, prodirući u satelitske zemlje. Enver Hoxha, "albanski Staljin", imao je razloga za brigu.

Ubrzo je izbila politička kriza, u Albaniji poznata kao "Varljivo proljeće 1956.", tijekom koje su se Hoxhovoj Radničkoj partiji suprotstavili političari ohrabreni Hruščovljevim govorom. Hoxha je iz ove unutarnje političke borbe izašao kao pobjednik, dok je poraz za njegove političke suparnike značio lišavanje slobode ili, u nekim slučajevima, smrt.

Hoxha na vrhuncu svoje moći

Forrásjelölés Hasonló/ (CC BY-SA 3.0)

Albanija je ostala posljednja europska zemlja koja je promicala kult ličnosti Josifa Staljina i vodila svoju politiku u skladu s tim načelima. "Staljin je znao voditi klasni rat. Neumoljivo je rušio neprijatelje socijalizma... Staljin se pokazao kao izvanredni marksist-lenjinist koji se pridržavao jasnih načela, a odlikovale su ga hrabrost, izdržljivost, zrelost i vizionarska vizija revolucionarnog marksista", tako je o Staljinu pisao Hoxha u svojem traktatu "Hruščovci" iz 1976. godine.

Raskol

Iako su se sovjetsko-albanski odnosi postupno pogoršavali tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća (Tiranu je posebno razljutilo Hruščovljevo pomirenje s Titom), suradnja se nastavila. Albanija je 1955. godine postala jedna od suosnivačica Varšavskog pakta, a 1958. je sovjetskoj floti stavila na raspolaganje mornaričku bazu u Vlori. 

Unatoč tome, obostrano nezadovoljstvo je jačalo. Albanija se krajem 1950-ih preorijentirala na drugu veliku socijalističku silu - Kinu. U zemlju su ubrzo počele pristizati kineske investicije. Peking je zauzvrat imao koristi od informacija koje je dobivao od albanske obavještajne službe - o svemu od kretanja američkih brodova u Tihom oceanu do testiranja obalnih obrambenih sustava Tajvana. 

Nikita Hruščov tijekom razgovora s predstavnicima Centralnog komiteta Albanske radničke partije u Tirani, 26. svibnja 1959. Lijevo je albanski premijer Mehmet Shehu, desno Enver Hoxha.

AP

Na sastanku predstavnika komunističkih partija u Moskvi u listopadu 1960., Hruščov i Hoxha su optužili jedan drugoga za izdaju komunističkih ideala i marksističko-lenjinističke klasne borbe. Albansko-sovjetska suradnja je tijekom sljedećih nekoliko godina u potpunosti stala.

Sovjetski Savez je 1961. godine prestao isporučivali ekonomsku pomoć Albaniji te je iz nje povukao svoje stručnjake. Iste je godine zatvorena sovjetska mornarička baza u Vlori. Sovjetska je flota u žurbi napustila luku, u kojoj je čak ostavila nekoliko podmornica s albanskim posadama.

Za to je vrijeme u Albaniji među onima koji su podržavali politički preokret i očuvanje dobrih odnosa sa SSSR-om počela sazrijevati zavjera protiv Hoxhe. Službe državne sigurnosti su ipak otkrile urotnike. Vođe zavjere (uključujući zapovjednika albanske mornarice Temu Sejka) su pogubljeni pod optužbom za suradnju s jugoslavenskim i grčkim obavještajnim službama.

Dobrovoljna izolacija

Sovjetski je Savez iste godine, 1961., povukao svoje diplomatske predstavnike iz Tirane i raskinuo sve diplomatske kontakte s Albanijom. I drugi su saveznici Sovjetskog Saveza u Istočnoj Europi pod pritiskom Moskve također reducirali svoja diplomatska predstavništva u Albaniji. Albanci su se, sa svoje strane, povukli iz Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (1962.) i Varšavskog pakta (de facto 1961.; službeno 1968.), koji su pomogli stvoriti.

Getty Images

Albanija se 1975. razišla s Kinom koja je krenula na vlastiti put unutarnje političke transformacije. Izgubivši jedinog preostalog saveznika, Tirana je u sljedećih 15 godina pala u potpunu izolaciju i našla se u okruženju neprijateljski nastrojenih država i iz kapitalističkog i iz socijalističkog svijeta.

Albansko je vodstvo smatralo da su samo Vijetnam, Sjeverna Koreja i Kuba ostale jedine istinske socijalističke države. Samo su predstavnici ovih zemalja prisustvovali sahrani Envera Hoxhe 1985. Telegrami sućuti svjetskih čelnika (uključujući Gorbačova) vraćeni su pošiljateljima. 

Albanija, koja je praktički zapela u 1950-ima, izašla je iz izolacije tek nakon pada komunizma u Europi, i odmah je nakon toga pala u duboku ekonomsku krizu i kaos organiziranog kriminala. Tek su tada Moskva i Tirana obnovile diplomatske odnose, raskinute 30 godina ranije.