Tri najveća seks skandala u Sovjetskom Savezu

1. Bordel za sovjetskog ministra

MAMM/MDF/russiainphoto.ru

U veljači 1955. godine sovjetski lider Nikita Hruščov je dobio anonimno pismo od "sovjetske građanke i majke". Autorica pisma je opisala nešto što je u SSSR-u bilo nezamislivo: tajni bordel koji posjećuju mnogobrojni visoki dužnosnici, gdje se specijalno za njih radi seksa dovode mlade studentice. "Građanka i majka" je tvrdila da je njezina kći bila jedna od žrtava i molila je sovjetskog lidera da zatvori ovu sramotnu ustanovu i kazni njezine osnivače i pokrovitelje.

Autorica je navela da je njezina kći između ostalih utjecajnih ličnosti spomenula i ministra kulture SSSR-a Georgija Aleksandrova i sovjetskog književnog kritičara i partijskog dužnosnika Aleksandra Jegolina.

Vjerojatno je Hruščov procijenio da je pismo pristiglo u pravi čas, jer su potencijalni krivci bili ujedno i njegovi poltički neprijatelji. Zbog toga je zahtijevao provođenje hitne istrage.

Georgij Fjodorovič Aleksandrov

Arhivska fotografija

Istraga je pokazala da su optužbe bile opravdane i da ministar Aleksandrov, Hruščovljev politički neprijatelj, nije bio jedina utjecajna ličnost umiješana u ovaj skandal. Tijekom istrage su otkrivena i imena drugih političara, utjecajnih ideologa i agitatora, poznatih akademika, pa čak i bivšeg Staljinovog ministra prosvjete Sergeja Kaftanova.

Svi su oni bili česti gosti u kući ne baš poznatog dramaturga Konstantina Krovošeina, koji je za te zabave regrutirao mlade žene iz različitih kazališnih i koreografskih škola.

Ministar kulture Aleksandrov je priznao krivicu i molio partijske lidere za milost i mogućnost da se iskupi. Nitko nije dobio kaznu zatvora osim Krovošeina, nominalnog vlasnika bordela. Aleksandrov je smijenjen i prebačen u Bjelorusku SSR, gdje je radio kao šef odjeljenja na Institutu za filozofiju u tamošnjoj Akademiji znanosti.

Najveći seks skandal u povijesti Sovjetskog Saveza ostao je poznat kao "Slučaj gladijatora" jer se, prema nekim izvorima, jedan optuženi branio govoreći da je njegova krivica samo u tome što je "mazio" djevojke (na ruskom se to kaže "gladitʹ"), pa su i svi akteri ovog skandala dobili nadimak "gladijatori".

2. Nogometaš optužen za silovanje

Eduard Anatolijevič Streljcov – olimpijski prvak, prvak SSSR-a, napadač moskovskog nogometnog kluba "Torpedo".

Viktor Šandrin/TASS

Eduard Streljcov je bio sovjetski nogometaš, napadač moskovskog "Torpeda". Na međunarodnoj je razini debitirao s 18 godina. Bio je odličan igrač, četvrti golgeter u reprezentaciji.

Blistava karijera mladog nogometaša sunovratila se ubrzo nakon Svjetskog prvenstva 1958. godine, kada je Streljcov optužen za silovanje.

Optužba glasi da su Streljcov i njegovi prijatelji organizirali zabavu u vikendici izvan grada i upoznali se s mladim ženama koje su im se pridružile. Eduard Streljcov je, navodno, stupio u intimnu vezu s jednom od njih, Marinom Lebedevom.

Sutradan, kada se Marina vratila kući, njezina je majka telefonirala u policiju. Streljcov je uhićen i optužen za silovanje.

Nikolaj Baharev/MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Dokazi protiv Streljcova nisu bili uvjerljivi, ali je on priznao krivicu, jer mu je, navodno, obećano da će moći nastaviti karijeru ako to uradi. Međutim, osuđen je na 12 godina zatvora.

Takva presuda je doprinijela širenju raznih glasina. Pričalo se, na primjer, da je to bila nameštaljka konkurentskog nogometnog kluba ili osobna osveta Marinine majke, koja je željela da se Streljcov oženi njezinom kćeri. Bilo kako bilo, reprezentacija Brazila je osvojila Svjetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj, a Pepe je proglašen najboljim mladim nogometašem ovog prvenstva. Streljcov je za to vrijeme bio u zatvoru, tako da nije mogao pretendirati na titulu.

Nakon pet godina je uvjetno pušten iz zatvora te se vratio u moskovski "Torpedo". Štoviše, vraćen je i u sovjetsku reprezentaciju, a 1968. je proglašen nogometašem godine.

Nakon Streljcovljeve smrti 1990. godine Lebedeva je, navodno, viđena na njegovom grobu 1997. kako polaže cvijeće dan nakon godišnjice smrti.

3. Mokri Jeljcin

Boris Jeljcin daje intervju novinarima.

Boris Kaulin/Državni povijesni muzej Južnog Urala/russiainphoto.ru

U rujnu 1989. godine politička karijera budućeg prvog predsjednika Rusije napredovala je punom parom. Jeljcin je pobijedio na izborima za narodnog zastupnika u Moskovskom izbornom okrugu i stao na čelo Komiteta vrhovnog Sovjeta SSSR-a za graditeljstvo i arhitekturu.

Samo mjesec dana nakon toga Jeljcin se našao u centru pažnje povodom skandala oko kojeg se u medijima podigla velika prašina.

Sve je počelo kada se Boris Nikolajevič u mokrom i blatnjavom odijelu pojavio u policijskoj stanici blizu vila dužnosnika ruske vlade. Policiji je rekao da su ga kidnapirali neki ljudi u automobilu, a zatim ga s mosta bacili u rijeku Moskvu. Neobično je što je Jeljcin tom prilikom zamolio policajce da čitav taj slučaj ostane među njima.

I pored obećanja policajci su obavijestili višu instancu, tako da je sovjetsko rukovodstvo saznalo za politički skandal koji bi mogao biti iskorišten za Jeljcinovu diskreditaciju i uništenje njegove karijere.

Mihail Sergejevič Gorbačov, predsjednik SSSR-a i generalni sekretar CK KPSS, u susretu s predsjednikom Vrhovnog sovjeta RSFSR Borisom Nikolajevičem Jeljcinom.

Sergej Gunjejev/Sputnik

Mihail Gorbačov je zahtijevao da se provede istraga, vjerojatno se nadajući da nije bilo otmice i da će istraga otkriti nekakvu mračnu stranu Jeljcinovog života, na primjer ljubavnicu.

Istraga je zaista pokazala da Jeljcinova priča ne odgovara istini. Da je bačen u rijeku s mesta na koje je ukazao, zadobio bi ozbiljne povrede, jer je most na tom mjestu suviše visok, a rijeka suviše plitka. Jeljcinov vozač je također odbio potvrditi tu priču. Pored toga, na ukazanom mjestu je pronađen buket cvijeća.

Ispostavilo se da Jeljcin te večeri nije učinio ništa kriminalno ali su njegovi politički protivnici ipak iskoristili skandal da ga diskreditiraju. Jeljcin je demantirao optužbe i glasine: "U KGB-u je organizirano specijalno savjetovanje na kojem je izdan nalog da se prošire glasine o tome kako Jeljcin negdje pijanči i sastaje se sa ženama. Oni su prešli sve granice, jer im je gnjev pomračio razum. Njihova zloba nema granica, ona je prerasla u otvorenu hajku usmjerenu na kompromitiranje i diskreditaciju zastupnika koji im je već dugo kao kost u grlu."

Čitav ovaj slučaj ipak nije bio dovoljan da se uništi Jeljcinova politička karijera – samo nekoliko godina kasnije on je postao prvi predsjednik nove nezavisne Rusije.