Sovjetska krvava nedelja: Masakr u Novočerkasku 1962. godine

Sergej Sotnjikov je 1962. napunio 25 godina. Nakon sedam razreda škole zaposlio se kao strojarski tehničar u Novočerkaskoj tvornici lokomotiva. Otac mu je poginuo u ratu, a majka je radila u bolnici kao medicinska sestra. Sotnjikov je bio član Komunističke partije i vrijedan radnik. Imao je dvije kćerkice. Nikada nije osuđivan. Bio je siromašan. Kada je istražitelj KGB-a kasnije pokušao napraviti popis imovine obitelji Sotnjikov, nije imao što upisati.

Tog 1. lipnja 1962. godine Sotnjikov je bio među radnicima svoje tvornice koji su protestirali tražeći da se radnici drugih tvornica pridruže štrajku. Poslije štrajka u Novočerkaskoj tvornici lokomotiva sedmorica radnika su osuđena na smrt strijeljanjem. Sotnjikov je bio jedan od njih.

Razlozi za štrajk

Ekonomska i monetarna reforma provedena krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, za vrijeme Nikite Hruščova, imala je dosta neželjenih efekata. Posebno je razorno djelovanje imala denominacija rublja. Pojedine namirnice, prije svega meso i mliječni proizvodi, poskupjeli su dvostruko, pa čak i trostruko. To je bio veliki udarac za siromašne slojeve stanovništva SSSR-a, posebno za tvorničke radnike.

Novočerkask u Rostovskoj oblasti je u carskom razdoblju bio glavni grad slobodnog kozaštva, a 1962. godine je to bila jedna od najsiromašnijih regija u zemlji. Posebno su bili siromašni radnici Novočerkaske tvornice lokomotiva. Među njima je bilo dosta bivših robijaša koji su pristajali raditi za vrlo nisku plaću. Ti teški uvjeti su bili kao barut koji je svakoga časa mogao eksplodirati. I to se dogodilo početkom lipnja 1962. godine.

Tvornička sirena

U ranim jutarnjim satima u petak 1. lipnja 1962. godine radnici tvornice lokomotiva su saznali da je ponovo skočila cijena mliječnih i mesnih proizvoda. A prethodnog dana su slučajno saznali da im je tvornička norma povećana, a plaća ostala ista. Radnici pogona za proizvodnju čelika su u 7:30 obustavili rad i okupili se kako bi razmotrili nastalu situaciju. Doduše, možda je riječ "razmotriti" ovdje suviše blaga. Povjesničar Vladimir Kozlov u knjizi "Nepoznati SSSR" piše da su radnici "mogli biti mnogo grublji nego što je to čak i KGB bio u stanju raportirati", tj. otvoreno su proklinjali sovjetsku vlast, partiju, pa čak i samog generalnog sekretara Hruščova, a u ono se doba to tretiralo kao zločin.

Ubrzo su im se pridružili i drugi radnici. Štrajk je nastavljen u parku koji pripada tvornici. Pred štrajkaše je izašao direktor tvornice Boris Kuročkin kako bi im se obratio, no njegove su uvredljive riječi samo još više naljutile radnike, tako da je direktor jedva umaknuo. Do prve pauze u 11:00 štrajku se pridružilo preko 200 radnika.

Vjačeslav Černih (24) je s još 15 radnika otišao u dispečersku stanicu i uključio tvorničku sirenu. Zatim je s grafičkim dizajnerom Korotejevom napisao parolu "Meso, mlijeko, veće plaće!" i podigao natpis visoko na stup u tvorničkom dvorištu.

U gradovima poput Novočerkaska tvornička sirena u neuobičajeno vrijeme označava izvanrednu situaciju u tvornici. Uskoro su se u tvorničkom krugu pojavili čak i radnici koji su imali slobodan dan. Neki od njih su kod kuće već bili popili. Tako je počeo pravi, nekontrolirani bunt.

"Hruščova u mesni narezak!"

Do podneva se oko tvornice okupilo 5000 buntovnika. Blokirali su prugu prema Rostovu i zaustavili putnički vlak. Netko je na lokomotivi kredom napisao: "Hruščova u mesni narezak!" Događaji su velikom brzinom poprimali vrlo mračnu dimenziju. "Meso, maslac, veće plaće", skandirala je gomila oko vlaka. Neki su iskoristili lokomotivu kao tribinu i držali protestne govore. Pojedini govornici su bili pijani. Po svemu sudeći, većina je ipak vjerovala da će vlasti uslišiti njihove molbe i apele. Ali bilo je i očajnih. Čistačica Marija Zaletina, majka troje djece kojoj je muž poginuo u Drugom svjetskom ratu, glasno je vikala: "Oni su debele svinje! Udri komuniste!"

U 16:00 su predstavnici gradskih vlasti bili okupljeni u upravi tvornice, a radnici su pokušavali provaliti vrata. Skinuli su Hruščovljevu sliku i izgazili je. Lokalni partijski rukovoditelj Aleksandar Basov pokušao se obratiti štrajkašima preko razglasa, ali su ga radnici gađali kamenjem. Pozvano je 200 lokalnih policajaca. Morali su se povući pred brojnijim "protivnikom". U 20:00 su u tvornički krug ušli vojnici i tri oklopna transportera, ne da bi napali štrajkaše, nego samo da im odvuku pažnju dok funkcionari pobjegnu iz tvorničkog kruga. Radnici se, međutim, nisu uplašili. Ostali su tu preko noći praveći barikade.

Masakr

U ranu zoru 2. lipnja u Novočerkask su ušli tenkovi. To je uplašilo i naljutilo pobunjenike. Pojedinci su jurišali na tenkove s čekićem u rukama. Pričalo se da su tenkovi gazili ljude. U grad je pristiglo najviše partijsko rukovodstvo iz Moskve. Poduzete su mjere da se vijesti o štrajku ne šire izvan Novočerkaska.

2. lipnja je štrajk nastavljen. Pridružile su se i druge gradske tvornice. Još jedan vlak je zaustavljen. U podne je ogromna gomila štrajkaša krenula prema glavnoj zgradi gradske uprave gdje su bili okupljeni partijski funkcionari. Ljudi su nosili crvene sovjetske zastave i Lenjinov portret. Ispriječili su se tenkovi, no radnici su se uspjeli probiti.

Zatim su prodrli u zgradu, demolirali je i isprebijali funkcionare. Iznenada se ispred gomile pojavilo 50 vojnika s automatima. Njihov starešina, general-major Ivan Oleško, obratio se gomili i naredio da se raziđe, no njegove su riječi izazvale samo galamu i prijetnje. U jednom trenutku se gomila pokrenula i pobunjenici su krenuli u napad na vojnike.

Pričaju se razne priče o tome što se zatim dogodilo. Većina izvora kaže da su vojnici najprije ispalili dva plotuna upozorenja, a zatim otvorili vatru po gomili. Petnaestak štrajkaša je ubijeno na mjestu. Ostali su se uspaničili i dali u bijeg. Gradom su se proširile glasine da su vojnici pucali u nenaoružane sovjetske radnike. Prema podacima KGB-a koje navodi povjesničarka Tatjana Bočarova, toga dana je ubijeno 26 i ranjeno 87 ljudi. Odmah nakon pucnjave na trg su pristigla vatrogasna kola i šmrkovima oprala sve tragove krvi.

Tijela pobijenih ljudi su istoga dana anonimno sahranjena na različitim grobljima Novočerkaska. Komunistička vlast nikada nije službeno priznala ovaj užasan zločin.

Ubitačna tišina

Neredi su obustavljeni 3. lipnja. Samo pojedini usamljeni buntovnici, koji se već treći dan nisu trijeznili, lutali su ulicama dok su milicija i KGB hapsili vođe pobune. Za dva dana je uhićeno preko 240 ljudi.

Sudski proces nije bio dostupan javnosti. U kolovozu 1962. godine izrečene su vrlo stroge presude. Na 10-15 godina robije osuđeno je 105 osoba. Sedmero je osuđeno na smrt strijeljanjem. Svi ovi događaji objavljeni su tek krajem 1980-ih. Tada je već bilo očigledno da je većina dokumenata, fotografija i audiosnimaka vezanih za masakr nestala ili je uništena. Tek su tijekom 1990-ih pronađena mjesta gdje su sahranjeni pojedini pobijeni žitelji Novočerkaska, no većina posmrtnih ostataka još uvijek nije pronađena. SSSR je učinio sve da sakrije i pokopa sjećanje na jedan od najstrašnijih događaja u mirnodopskoj povijesti ove države.

Nijedan predstavnik vlasti odgovornih za ubijanje civila nikada nije osuđen.