"Kada su konjanici krenuli u juriš – kozački kaftani se vijore, sablje pružene u napad, konji frkću (a konj kad juri nosi takvu silu), i čitava ta lavina obrušava se na tenkove, na artiljeriju, na fašiste – bilo je kao u košmaru. A fašista je bilo mnogo, bilo ih je više, koračali su s automatskim puškama na gotovs, pored tenkova – i nisu izdržali, shvaćate, nisu izdržali tu lavinu. Bacali su puške i bježali...", navode se u knjizi Svetlane Aleksijevič "Rat nema žensko lice" sjećanja sanitarne instruktorice Zinaide Korž koja je prisustvovala napadu.
Prema jednoj verziji događaja, kozaci 13. Kubanjske divizije napali su neprijateljske položaje na kojima su se nalazili artiljerija, tenkovi i minobacači. Silovit napad konjice bio je širok od jedan i pol do dva kilometra. Nijemci su pritom prekasno otvorili vatru i nisu uspjeli zaustaviti konjanike. Neprijatelju nije pomogla ni avijacija. Do njezinog dolaska kozaci su već ušli u borbu prsa o prsa i pomiješali se s Nijemcima. Piloti su pokušali uplašiti kozačke konje, leteći nisko nad zemljom, no to im nije pošlo za rukom.
Prema toj verziji, konjanici ne samo da su probili njemačku obranu, nego su također ručnim bombama i bocama sa zapaljivom tekićinom uništili i nekoliko tenkova.
Jedan od sudionika napada Jefim Mostovoj kasnije je ispričao da je prizor masovnog juriša kozačke konjice privremeno paralizirao Nijemce i to im je omogućilo da se približe.
On je govorio o najboljem junaku Sokolovu koji se "kao vreteno zavlačio u gužvu Nijemaca". Sokolov je, prema riječima njegovih suboraca, tada posjekao dvadesetak neprijatelja, ali ga je oborio njemački metak. Jefim Mostovoj se sjećao i 17-godišnje kozakinje Ksenije Kulibabe, koja je također sudjelovala u bitci i, spustivši uzde, u trku pucala iz automata Špagin.
"A onda sam vidio svog Nijemca. Oni se nisu čak ni zavlačili u rovove, nego su jednostavno legli u visoku travu. Moj mi je zaklonio sve, jasno sam vidio njegov šljem, sive oči, škiljio je, očigledno mu je smetalo sunce, dok smo mi dolazili iz pravca sunca. I bez zvuka mu je automat u rukama pripucao, kao u napadu epilepsije. Nije pogodio. Tad sam ga dohvatio, pravo pod šljem, kako su nas učili... A zatim su nam proradili instinkti. Svijet se pojavljivao na trenutke... Na nama je bilo puno krvi. I na konjima. Dugo smo se prali", prisjećao se kozak.
Neki očevici tvrde da je uspjehu napada doprinio povoljan reljef terena i gusto raslinje koje je sakrilo pripremu napada. A pokušaj Nijemaca da krenu u kontranapad spriječili su topovi protutenkovskog diviziona. Neki svjedoci kažu da su napad kozaka podržavali i tenkovi.
Prema drugoj verziji događaja, kozačka konjica je napala njemačku pješadiju koja je u koloni napustila naselje. Također postoji mišljenje da su napad izvele 12., 13., 15. i 116. divizija 17. konjičkog korpusa kako bi zaustavile napredovanje Nijemaca i Rumunja.
Točnih podataka o gubicima s obje strane nema. Gubici Nijemaca se u različitim izvorima kreću od 400 do 5000 ljudi. Također se spominje da je neprijatelj izgubio minobacače i oruđe, kao i da je 300 Nijemaca zarobljeno.
A prema podacima pukovnika Bardadina, radi se o najviše 100-150 ubijenih fašista. Dok je napadač izgubio oko 400 ljudi (ubijenih i ranjenih) i oko 200 konja. U drugim izvorima se navode gubici kozaka od 1000 ljudi, tri oštećena tenka T-34 i četiri BT-7.
U svakom slučaju, kozaci na konjima su na Nijemce ostavili neizbrisiv utisak. O tome, između ostalog, svjedoči dnevnik pronađen kod jednog ubijenog njemačkog vojnika. "Pred nama su se pojavili neki kozaci. To su đavoli, a ne ljudi. I imaju čelične konje. Živi se nećemo izvući...", zapisao je on proročanske riječi.