Kozaci u Drugom svjetskom ratu: S obje strane fronta

Kozaci na Paradi Pobjede. Crveni trg, 1945.

Kozaci na Paradi Pobjede. Crveni trg, 1945.

Kozaštvo je u Drugom svjetskom ratu stjecajem povijesnih okolnosti sudjelovalo i na njemačkoj, i na sovjetskoj strani. Kozacima u emigraciji činilo se da će uz pomoć Hitlera pobijediti boljševike bez štete po samu Rusiju kao državu, dok su sovjetski kozaci neustrašivo branili zemlju, sijajući strah i trepet među njemačkim trupama.

Kozaci su drevni vojnički stalež. Još pruski kralj Fridrich Veliki nazivao ih je najboljom lakom konjicom u Europi. Predstavnici kozaštva sudjelovali su gotovo u svim ratovima koje je vodilo Rusko Carstvo. Bez pretjerivanja se može reći da je za ovu etnosocijalnu grupu prava tragedija bio raspad ovog oblika ruske državnosti i njegova zamjena internacionalnim Sovjetskim Savezom. 

Boljševici su rasformirali sve kozačke vojne jedinice, a samim kozacima su uvedena ograničenja u pogledu službe u oružanim snagama.

Proletarijatu kao „vladajućoj klasi“ bili su strani interesi kozačkog života, tako da nije ni čudo što je većina kozaka u Ruskom građanskom ratu 1917-1922. stala na stranu „bijelih“, odnosno predstavnika stare Rusije. Poraz u bratoubilačkom sukobu bio je uzrok emigracije znatnog dijela kozaštva u inozemstvo i represija prema onima koji su ostali u Rusiji. Boljševici su rasformirali sve kozačke vojne jedinice, a samim kozacima su uvedena ograničenja u pogledu službe u oružanim snagama. Predstavnici kozaštva kao imućnijeg socijalnog sloja najviše su stradali i 30-ih godina u procesu borbe sovjetskih vlasti protiv „kulaka“. 

Povećati sliku.

Sve u svemu, kozaštvo nije imalo razloga da bude naklonjeno sovjetskoj vlasti, te nije ni čudo što su u krugovima kozačke emigracije bile popularne ideje osvete i revanša. Njihovo usmjerenje je najbolje odraženo u paroli kozačkog generala Andreja Škura: „Protiv boljševika, pa makar i s vragom!“ 

„Vrag“ se brzo pojavio – u vidu njemačkog kancelara Adolfa Hitlera... 


Vjerni svome izboru 

U takvim okolnostima kozaštvo je bilo angažirano u politici Trećeg Reicha, tako da i ataman Svevelike vojske donske Petar Krasnov nije skrivao svoje progermanske stavove, a on je uživao veliki autoritet među kozačkim liderima. Krasnov se 1936. godine preselio iz Francuske u Njemačku. On je još za vrijeme Ruskog građanskog rata bio uvjereni pristalica Njemačke. Krasnov je rukovodstvu Reicha podnio detaljan izvještaj o povijesti kozaštva, gdje je prikazao da kozaci vode porijeklo od Gota, germanskog plemena koje je još u trećem stoljeću živjelo na sjevernim obalama Crnog mora. Ataman je s takvom hipotezom objeručke prihvaćen u Reichu, tako da je postao glavni konzultant rukovodstva hitlerovske Njemačke za kozačka pitanja.   

Krajnje progermanske i separatističke pozicije držao se i „Kozački nacionalni centar“, koji je nakon 22. lipnja 1941. pretvoren u „Kozački nacionalnooslobodilački pokret“.

Krajem 1939. i početkom 1940. godine počela je reorganizacija kozačkih saveza, udruženja i sela na teritoriju Trećeg Reicha. Tako je 1941. osnovano Općekozačko udruženje u Njemačkom Carstvu na čelu s general Donske kozačke vojske Evgenijem Balabinom. Pored ove osnovana je još jedna prohitlerovska kozačka organizacija u proljeće 1940. godine. Bio je to Svekozački savez na čelu s Petrom Popovom. Taj savez se financirao neposredno preko Gestapoa i okupljao je najradikalnije predstavnike kozaštva. Oni su se zalagali da se od Rusije odvoje zemlje koje su ranije bile pod kontrolom bivših kozačkih vojski i da se na tom teritoriju formira država „Kozakija“. 

Krajnje progermanske i separatističke pozicije držao se i „Kozački nacionalni centar“, koji je nakon 22. lipnja 1941. pretvoren u „Kozački nacionalnooslobodilački pokret“. Ova organizacija je još 7. travnja 1939. izdala specijalno cirkularno priopćenje „O prikupljanju tajnih podataka o SSSR-u“, u kojem je pisalo: „Potrebno je odmah poduzeti najodlučnije mjere kako ništa što je vezano za našeg neprijatelja SSSR-a ne bi ostalo neiskorišteno“. 

Kozaci u velikim ratovima 20. stoljeća: Između orlova i zvijezda
U 20. stoljeću sudbina Kozaka je bila tragična, bili su i žrtve, i krvnici. Kozaci, rascijepkani ratovima i revolucijama na različite čete, napravili su mnogo podviga, i mnoštvo zločina. Ruski vjesnik istražio je povijest Kozaka nakon revolucije 1917. u Rusiji i izvan nje.

Što je potaknulo značajan dio kozačke emigracije da podrži spomenute organizacije i njihove vođe u orijentiranju na Njemački Reich? Jasno je, naime, da su vlastoljubivi ljudi i nacional-separatisti bili upadljiva manjina u inače patriotski raspoloženom kozaštvu. Odgovor je prilično očigledan: ti ljudi jednostavno nisu shvaćali što je to nacizam. Oni su pokušavali da mu priđu koristeći svoja uobičajena mjerila, i bili su uvjereni da „Rusija nije Češka“ i da nju Njemačka sa svojih 80 milijuna stanovnika neće moći pretvoriti u koloniju. Još nije bio nastupio trenutak da čovječanstvo shvati da su nacizam i zdrav razum nespojivi. 

Zahvaljujući takvim i sličnim stavovima, kozačke jedinice sa svojim vojničkim navikama i visokom borbenom spremnošću zauzele su bitno mjesto u sistemu njemačkih oružanih snaga. Kozaci se često spominju u memoarima njemačkih vojnih starešina. Feldmaršal Erich von Manstein se sjećao svoga dolaska u Novočerkask krajem jeseni 1942. godine, kada je pokušavao deblokirati Paulusovu vojsku kod Staljingrada: „Jedino zapovjedništvo straže koju smo imali na raspolaganju bio je dobrovoljački kozački odred“. I poznati diverzant Otto Skorzeny sjeća se kozaka: „Jednom smo dobili kao pojačanje četu kozaka iz sastava SS divizije. Oni su izvršili nekoliko odvažnih noćnih akcija“. Obratimo pozornost da se to događalo već u veljači 1945. godine. Kad je izabrao jednu stranu, makar i pogrešnu, taj dio kozaštva je do kraja ostao vjeran svome izboru. 


Kozaštvo na sovjetski način
 

U cjelini uzevši, na strani hitlerovaca se našlo oko 50 tisuća kozaka. Po brojnom stanju to su dva-tri konjička korpusa. Od većih vojnih formacija mogu se spomenuti 15. kozački konjički korpus pod zapovjedništvom generala Helmuta von Pannwitza, kozačka rezerva generala Andreja Škura i „Kozački stan“ ratnog atamana Timofeja Domanova. Na temelju toga mnogi suvremeni autori tvrde da je kozaštvo ratovalo na strani Njemačke. Ta tvrdnja, međutim, nije ni blizu istine. Ako pogledamo sastav sovjetske armije, naći ćemo u njoj stotine tisuća kozaka koji su ratovali u svim konjičkim divizijama i korpusima SSSR-a. U mnogim takvim jedinicama oni su čak bili u većini. 

Kozački gardisti igraju u pauzi između bitaka. 1944.

Što se to moglo dogoditi da se situacija promijeni poslije onako tragičnih događaja Ruskog građanskog rata? Radi se o tome da generali Wermachta nisu jedini shvatili kvalitete kozaštva kada je riječ o ratovanju. Shvatio je to i Staljin. Već 30-ih godina je realiziran niz mjera koje su omogućile da se ukine „nemilost“ prema kozacima i da se njihove najsposobnije konjičke jedinice vrate u vojsku. Od veljače 1936. godine široko je pokrenuta kampanja „za sovjetsko kozaštvo“. Ona je doprinijela da se u skladu s naredbom br. 67 narodnog komesara za obranu Klimenta Vorošilova od 23. travnja 1936. godine pojedinim konjičkim divizijama dodijeli status kozačkih divizija. Specijalnim aktom je kozacima bilo vraćeno pravo da nose kozačku uniformu, koja je u prethodnom razdoblju bila zabranjena. Definirana je i svečana uniforma za kozačke jedinice. Lav Trocki je u svojoj knjizi „Izdaja revolucija“ („Predanaja revoljucija“) ocijenio te mjere kao „restauraciju pojedinih normi i institucija carskog režima“. Trocki piše o tome „s kakvim zaprepaštenjem su sudionici jednog svečanog skupa u Kremlju reagirali na prisustvo kozačkih starješina u uniformi carskog doba, sa zlatnim i srebrnim naramenicama“.  

Sovjetski kozaci su među prvima dočekali njemačke trupe na zapadnim granicama Sovjetskog Saveza u ljeto 1941. Već u 4 sata ujutro 22. lipnja 94. Kubanjski kozački puk potpukovnika N. G. Petrosjanca stupio je na pravcu prema Lomži u boj s neuporedivo jačim protivnikom.

Takvo negodovanje, međutim, bilo je karakteristično samo za krajnje ljevičarske opozicije. U samoj vojsci je odnos prema „povratku“ kozaštva bio daleko staloženiji. Georgij Žukov, koji je 1936-1937. bio zapovjednik Četvrte donske kozačke krasnoznamenske divizije „Vorošilov“, pisao je u svojim sjećanjima: „Četvrta donska kozačka divizija je uvek sudjelovala u lokalnim manevrima. Uvijek je izlazila na manevre dobro pripremljena i nije se dogodilo da joj vrhovno zapovjedništvo ne uputi riječi zahvalnosti“. 

Sovjetski kozaci su među prvima dočekali njemačke trupe na zapadnim granicama Sovjetskog Saveza u ljeto 1941. Već u 4 sata ujutro 22. lipnja 94. Kubanjski kozački puk potpukovnika N. G. Petrosjanca stupio je na pravcu prema Lomži u boj s neusporedivo jačim protivnikom. Uskoro su mu se pridružile i druge jedinice Šeste kubanjsko-terske kozačke krasnoznamenske divizije Buđoni, točnije 48. bijelorečenski kubanjski i 152. terski kozački puk kojima su zapovjedali potpukovnici V. V. Rudnicki i N. I. Aleksejev. 

Oficir Prvog donskog puka, nositelj Željeznog ordena 1. reda.

Nakon prvih borbi u ljeto 1941. donesena je odluka da se poveća broj konjičkih divizija. Već u srpnju i kolovozu je formirano 48 takvih divizija, a krajem 1941. godine Crvena armija je imala 82 konjičke divizije. Konjičke vojne formacije korištene su na najaktivnijim dijelovima sovjetsko-njemačkog fronta, prije svega kao mobilna sila u sastavu mješovitih konjičkih i mehaniziranih grupa. Neće biti pretjerano ako kažemo da su te jedinice preuzele na sebe svu težinu bitaka u jesen-zimu 1941., odnosno u razdoblju koji je bio najteži za Crvenu armiju. Oni su de facto zamijenili tenkovske i motorizirirane pješadijske jedinice, kojih je bilo kritično malo nakon gubitaka u ljeto 1941. 

Moda ruskih kozaka: šalvare, papaha i kaftan
Vodeći svjetski dizajneri Ralph Lauren, Simon Knin, Manolo Blahnik i Anastasia Romancova preporučuju ove sezone šubare kubanskih kozaka i duge ogrtače od ovčje kože bez kopči. Ti elementi garderobe ranije bili karakteristični samo za jedan stalež ruskog društva – za kozake.

Karakteristično je, na primjer, da u izvještaju Sovinformbiroa od 5. rujna konjička grupa Lava Dovatora figurira kao kozačka, iako su sve te jedinice formalno imale samo epitet konjičke. U izvještaju je rečeno: „Konjička kozačka grupa pod zapovjedništvom pukovnika Dovatora prodrla je u pozadinu fašista i duže vrijeme je uništavala fašističke trupe i komunikacije“. Poslije akcije u pozadini njemačkih trupa Dovatorovi konjanici su preimenovani u Treći konjički korpus i aktivno su sudjelovali u bici za Moskvu. 

U zimu 1941. godine su i Dovatorove jedinice, kao i većina konjičkih divizija, grupirane u korpuse. U proljeće 1942. je već bilo formirano ukupno 19 korpusa. I samo je 17. puk bio poseban, jer je uspio isposlovati službeni naziv: Kubanjski kozački puk. On je formiran za kozački novac od kubanjskih kozaka-dobrovoljaca. 

U kolovozu 1942. kozaci su se proslavili kod sela Kuščevska, braneći rodni Kubanj. Elitna njemačka brdska strijeljačka divizija Edelweiss nije očekivala klasičan napad u konjičkom stroju, i on je za nju bio fatalan. „Sve što sam slušao o kozacima iz rata 1914. godine nije ništa u usporedbi s užasom koji osjećamo prilikom susreta s ovim sadašnjim kozacima. Podilazi me jeza i uzdrhtim samo kada se sjetim kozačkog napada. Noću imam noćne more. Kozaci su pravi vihor koji na svome putu nosi sve pred sobom. Bojimo se kozaka kao osvete svevišnjeg“, pisao je svojima u Njemačku vojnik Alfred Kurz, koga su kozaci kasnije posjekli. Sovjetski maršal Andrej Grečko ovako piše o tom napadu u svojim memoarima: „U tim noćnim napadima na selo Kuščevska kozaci 13. konjičke divizije uništili su preko tisuću hitlerovaca i zarobili oko tri stotine“. 


Na konjima i u tenkovima 

Ukupno 555 kozaka i zapovjednika kavkaskog korpusa nagrađeno je 25. kolovoza 1942. godine ordenima i medaljama za hrabrost i junaštvo, a 27. kolovoza je list Pravda objavio zapovijed narodnog komesara za obranu SSSR-a o tome da se kavkaskom korpusu i njegovim jedinicama dodjeljuje titula „gardijski“ i zadržava se naziv „kozački“. Kozaci ovog korpusa su 1945. prošli kaldrmom Crvenog trga u prvoj Paradi Pobjede. 

U tom korpusu se borio i najpoznatiji sovjetski kozak Drugog svjetskog rata, Konstantin Nedorubov. To je originalna ličnost, čovjek koji je u Prvom svjetskom ratu dobio sva četiri Georgijevska križa (I., II., III. i IV. razine) i orden Heroja Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu. Ni on sam nije mogao reći koliko stotina Nijemaca je pobio u dva rata... 

Doprinos koji je kozaštvo dalo sovjetskoj konjici u Drugom svjetskom ratu je zaista ogroman. Ali kozaci nisu ratovali samo u konjici. Na primjer, od kubanjskih kozaka je formirana 9. plastunska strijeljačka krasnodarska dobrovoljačka divizija. Ljudstvo ove divizije činili su kubanjski kozaci obučeni u kozačku uniformu, u kojoj su ostali do kraja rata. Možemo se prisjetiti i Dmitrija Lavrinjenka, najboljeg tenkista SSSR-a u Drugom svjetskom ratu. On je bio kozak kubanjskog sela Bestrašna (rus. Besstrašnaя – neustrašiva). Lavrinjenko je za nepuna tri mjeseca uništio 52 neprijateljska tenka. Ili, recimo, zapovjednika Sjeverne flote SSSR-a, Arsenija Golovka. On je bio rodom kozak Terske kozačke vojske. Ti primjeri pokazuju da se kozaštvo nije osramotilo pred svojom slavnom ratničkom prošlošću. 

Autor je doktor povijesnih znanosti, stariji znanstveni suradnik Ruskog instituta za strateška istraživanja.