Tragedija na Hodinskom polju: Krunidba uništena stampedom

Petar Veliki je preselio rusku prijestolnicu iz Moskve u Sankt-Peterburg 1712., no carevi su se i dalje krunili u Moskvi, u Uspenskom saboru Moskovskog Kremlja. Posljednji ruski car Nikolaj II. nije bio iznimka. Njegov je otac Aleksandar III. umro 1894., no Nikolaj je okrunjen dvije godine kasnije, 26. svibnja 1896. Njegova je vladavina započela tragedijom koja se dogodila tri dana kasnije na Hodinskom polju (velikom prostoru gdje danas počinje Lenjingradski prospekt). U to je vrijeme to bila baza za obuku moskovskog garnizona i tradicionalno mjesto za masovna događanja. Štoviše, moskovska je javnost tamo proslavila i krunidbe Aleksandra II. i Aleksandra III., kada nije došlo ni do kakve katastrofe. No krunidbi Nikolaja II. je prethodio niz tragičnih grešaka.

Prva je greška napravljena dok su organizatori planirali broj gostiju na velikodušnoj proslavi. Pripreme je vodio ujak Nikolaja II., veliki knez Sergej Aleksandrovič, guverner Moskve. Sve je bilo pripremljeno velikodušno, no pokazalo se da to nije bilo dovoljno: 10 000 vjedara medovače, 30 000 vjedara piva, mnoštvo privremenih kazališta i štandova. No glavna je stvar za svakog gosta bio poseban poklon. On je sadržavao kruh sa začinima s Nikolajevim monogamom, komad kobasice, nešto slatkiša i oraha, pecivo čuvenog moskovskog pekara Filippova i prigodni emajlirani lončić koji je također na sebi imao monogram novog cara. Sve je to bilo umotano u maramu. Svi su koji su došli na Hodinku željeli dobiti taj poklon. Organizatori nisu uzeli u obzir da će na proslavu doći ljudi ne samo iz Moskve, nego i iz okolnih sela. Suvremenici su procijenili da se na proslavi skupilo gotovo 400 000 gostiju - praktički je svaki drugi stanovnik Moskve tog dana odlučio doći na ovo okupljanje. Vladimir Džunkovski, pomoćnik Sergeja Aleksandroviča, prisjećao se: "Cijelo je polje bilo gusto pokriveno ljudima." Svi su se oni okupili na jednom kilometru kvadratnom Hodinskog polja. To je izazvalo katastrofu.

Potpunu sliku tragedije na Hodinskom polju imamo zahvaljujući poznatom moskovskom izvjestitelju Vladimiru Giljarovskom. On je bio neustrašivi novinar koji je već dao publicitet mnogim požarima i nesrećama te sudjelovao u rusko-turskom ratu 1877.-1878. Njegova kratka reportaža "Katastrofa na Hodinskom polju" pojavila se u listu "Russkie Vedomosti" dan nakon katastrofe. Mnogo je godina kasnije napisao knjigu memoara pod nazivom "Novinska Moskva". U toj knjizi piše: "Oko 200 ruskih i stranih dopisnika ovih je dana stiglo u Moskvu, no ja sam bio jedini koji je cijelu noć proveo među mnoštvom od mnogo tisuća ljudi koji su se gušili i umirali na Hodinskom polju." 

Giljarovski u reportaži za "Russkie Vedomosti" daje opis polja. Štandovi s darovima smješteni su u liniji od ruba Moskve do Vaganjkovskog groblja, koje se u to vrijeme nalazilo izvan grada. Ovdje novinar primjećuje da je razmještaj štandova bio pogreška koja je dovela do rasta broja ljudi koji su poginuli u katastrofi. Stvar je u tome da su štandovi s nekoliko prolaza između njih stajali paralelno u odnosu na dubok jarak. Giljarovski i Aleksej Suvorin, izdavač časopisa "Novo vrijeme", kažu da je jarak bio dugačak oko 64 metra, s okomitim padinama. Jarak se ranije koristio kao jama za dobivanje gline i pijeska za potrebe grada. Udaljenost između jarka i štandova nije bila velika, samo 20-30 koraka. Površina polja se sastojala od rupa i bilo je lako spotaknuti se.

Giljarovski je na Hodinku stigao uvečer 29. svibnja. Tamo je već bilo puno ljudi. Svi su znali da će dijeljenje poklona početi sljedeći dan u 10 sati, no gosti su odlučili doći ranije kako bi bili sigurni da će dobiti svoj lončić i poslastice, pa su se na terenu počeli okupljati u podne. Novinar je mjesto isprva promatrao s balkona paviljona za konjičke utrke koji se nalazio u blizini, no zatim se spustio u polje kako bi porazgovarao s gomilom. Štoviše, Giljarovski je sreo čovjeka kojeg je poznavao i proveo neko vrijeme razgovarajući s njim. U međuvremenu su ljudi nastavili pristizati unatoč tome što se spustila noć. Svi su stajali vrlo blizu. U jednom se trenutku novinar sjetio da je u paviljonu zaboravio kutiju duhana te se pokušao vratiti po nju. Giljarovski u svojoj reportaži piše: "Nisi mogao promigoljiti rukom, nisi se mogao pomaknuti."

Ovdje je pogrešku napravio reporter. Ljudi su se uputili prema štandovima, nabijajući se jedni na druge. On je uporno pokušavao ići protiv gomile prema paviljonu te se konačno zaglavio među svim ostalim nesretnicima. Započeo je stampedo, a djeca su gurnuta iz gomile iznad svih. Neka od njih su imala priliku otpuzati na sigurno preko tuđih glava. Pritisnuti ljudi su počeli padati u nesvijest. Nastavili su stajati jer nisu imali gdje pasti. Smrdiljiva izmaglica je formirala oblak iznad polja.

Najgore je uslijedilo nakon što su članovi artela (organiziranih skupina ljudi koji su radili na ovoj zabavi) na štandovima udovoljili prvim redovima ljudi koji su tražili da im se daju pokloni. Svi u gomili su to shvatili te je stampedo postajao sve jači, pritisak je jačao, neki su padali, a drugi su gazili po njima. U gomili se pojavila glasina da je na svakoj marami prikazana kuća, krava ili konj, i da su te slike značile još Nikolajevih poklona. Radnici za štandovima su darove bacali u gomilu i još više pogoršali situaciju. "To nije trajalo više od deset mučnih minuta", piše Giljarovski u svojoj reportaži. Tu izostavlja mučenje kroz koje je sam prošao. O tome govori njegova knjiga memoara: "Potpuno sam gubio svijest i snagu od žeđi." Novinar se pokušavao iskobeljati iz gužve, kada je desetak kozaka na konjima počelo razdvajati gomilu. Uspio se probiti na sigurno. "Pao sam kraj ograde trkaće staze. Iščupao sam malo trave i pojeo je, utažila mi je žeđ te sam otišao." Giljarovski je bio vrlo visok i iznimno snažan. To mu je pomoglo da se zaštiti i preživi, no svejedno je strašno propatio. Mučenje slabijih bilo je nezamislivo.

Toga je dana Giljarovski napisao reportažu za "Russkie Vedomosti". Ona je 31. svibnja objavljena u novinama. Bila je to jedina reportaža o Hodinki, jer je o tragediji bilo zabranjeno pisati; guverner je dopuštenje dao samo listu "Russkie Vedomosti". Tog su dana mnogi strani dopisnici razgovarali s Giljarovskim.

Kada je Sergej Aleksandrovič čuo za tragediju, odmah je izdao naredbu da se njezine posljedice uklone. Nikolaj II. je sa svojom suprugom trebao stići u 14 sati, tako da je do tog trenutka sve moralo biti u redu. Mrtvi su pronađeni posvuda na Hodinskom polju, posebice u jarku. Bio je tamo i bunar, u kojem se udavilo 27 ljudi koji su u njega upali, a preživio je samo jedan čovjek. Štoviše, mnogi su mrtvi pronađeni prilično daleko od polja, jer od šoka nisu odmah osjetili težinu svojih ozljeda, pa su se uspjeli udaljiti. Moskovske su vlasti u obzir uzele samo dio ljudi koji su stradali. Službeno je procijenjeno da je Hodinka odnijela 1389 života te da je ozlijeđeno više od 900 ljudi. Mrtvi su uglavnom odvedeni na Vaganjkovsko groblje.

Dok su novi car i carica stizali na Hodinku, vidjeli su kola s ozlijeđenim ili mrtvim ljudima. Nikolaj II. je već sve znao, no tragedija ga je strašno uzrujala. Kasnije je u svom dnevniku napisao: "Ove su vijesti na mene ostavile odvratan dojam", nazivajući stampedo "velikim grijehom". Ipak, car je odlučio nastaviti s proslavom. Na Hodinskom polju je svirala himna, ljudi su poželjeli dobrodošlicu caru i njegovoj ženi. Nikolaj je u večernjim satima otišao na bal francuskog veleposlanika Montebella. Sergej Vitte, ministar financija, u svojim se memoarima prisjetio: "Ipak, Njegovo je Veličanstvo ubrzo napustilo bal... Očito je katastrofa na njega ostavila snažan dojam." Vitte je također bio siguran da bi car, da je odluka ovisila o njemu, otkazao sve svečanosti. Obitelji žrtava su dobile novčanu kompenzaciju, a car i carica su sljedeći dan posjetili ozlijeđene u bolnicama. Ipak, Nikolajev je autoritet bio ugrožen. Moskovsko je društvo smatralo da je Nikolajevo odbijanje da otkaže zabavu nepoštivanje žrtava. Giljarovski se u svojim memoarima prisjeća riječi jednog starog slovoslagara u novinskoj tiskari: "Ovo znači nevolje! Ova vladavina neće donijeti ništa dobro!" Bilo je puno takvih predviđanja. Hodinska tragedija je uništila i reputaciju Sergeja Aleksandroviča, koji je dobio nadimak "knez od Hodinke". Naravno, ova se tragedija mogla izbjeći da je masovno slavlje bilo bolje organizirano.