Bijeli ili Crveni: Tko je započeo građanski rat u Rusiji?

1. Lenjin i boljševici?

Mnogima je očigledno da su krivi boljševici. To je najčešći stav koji se sreće i u Rusiji i u inozemstvu. Jedan od glavnih argumenata u obrazlaganju tvrdnje je da su boljševici bili glavna pokretačka snaga ruskog građanskog rata je poznata parola o "pretvaranju imperijalističkog rata u građanski rat".

Vođa boljševika Vladimir Lenjin je to zaista govorio u ljeto 1915. godine, dvije godine prije svrgavanja dinastije Romanov, kada je Prvi svjetski rat bio u punom jeku. To je bio međunarodni vapaj, tj. nije bio orijentiran samo na Rusiju jer su boljševici propagirali svjetsku revoluciju, ali se ispostavilo da je "imperijalistički" Prvi svjetski rat samo u Rusiji prerastao u građanski rat.

Mnogi smatraju da je rat počeo kada su boljševici rastjerali Osnivačku skupštinu. To tijelo se pozicioniralo kao "gospodar ruskih zemalja". O njegovom sazivanju se puno pričalo poslije svrgavanja cara Nikolaja. Prvo zasjedanje skupštine počelo je početkom siječnja 1918. godine, otprilike dva mjeseca nakon što su boljševici uzurpirali vlast.

Boljševici su rastjerali skup podrške Osnivačkoj skupštini i pobili mnoge demonstrante.

Muzej "Multimedija Art"/Moskovski dom fotografije/

Na izborima su boljševici izgubili od umjerenih socijalista i zato su silom zaustavili rad skupštine i rastjerali miting podrške pobivši demonstrante. Prema različitim izvorima bilo je najmanje 7, a najviše nekoliko desetaka žrtava.

Rastjerivanje Osnivačke skupštine bilo je simboličan korak. Povjesničar Konstantin Morozov ga je okarakterizirao kao "iniciranje građanskog rata u Rusiji", jer je tim potezom Lenjin pokazao kako ne želi uzeti u obzir stavove svojih protivnika niti razmotriti druge varijante osim represija. Rastjerivanje pristalica skupštine ponekad se tumači i kao početak zloglasnog "crvenog terora" koji su vršili boljševici.

2. Pripadnici "Bijelog pokreta"?

Drugi, opet, tvrde da za većinu građana Rusije uopće nije bila bitna sudbina Osnivačke skupštine. Seljaci su činili preko 80% stanovništva, a za njih je glavno pitanje bilo kako da dobiju zemlju od spahija i da je zadrže u svom vlasništvu. Njih nisu previše zanimala "apstraktna" pravna pitanja ruske državnosti. Ali to nije bilo glavno pitanje ni za Bijelu armiju, a ona je bila najveći protivnik boljševika.

"’Bijeli’ časnici su većinom bili monarhisti. S time se slažu i njihovi suvremenici i današnji povjesničari. Pripadnici ’bijelog pokreta’ su čak i izbjegavali termin ’Osnivačka skupština’", tvrdi povjesničar, Aleksej Gusev. Polazeći od takvog stava, rastjerivanje onoga što nema značaja za ogromnu većinu stanovništva zemlje teško se može tretirati kao početak građanskog rata.

Važna je i činjenica da je pokušaj vojnog puča izvršen u kolovozu 1917. godine – dva mjeseca prije boljševičkog prevrata. Tadašnji zapovjednik armije, general Kornilov, poslao je trupe u Petrograd da se suprotstave privremenoj vladi. Puč međutim nije uspio i Kornilov je uhapšen. Iza rešetaka je osmislio program koji je zatim realizirao kada su boljševici došli na vlast i pustili ga iz zatvora.

U kolovozu 1917. godine general Kornilov šalje trupe u Petrograd da se suprotstave privremenoj vladi.

Muzej "Multimedija Art"/Moskovski dom fotografije/

Taj program se sastojao u osnivanju "Bijelog pokreta". Njegovi pripadnici su bili najljući neprijatelji boljševika. Trudili su se uspostaviti prethodno uređenje. Kornilovljev pokret je primjenio silu prije boljševika, tako da neki stručnjaci početak građanskog rata dovode u vezu sa Kornilovom i njegovim sljedbenicima sredinom 1917. godine.

3. I jedni i drugi?

Ovo je "kompromisno" rješenje. Aleksej Gusev ističe: "Građanski rat kao društveno-politički sukob isprovocirale su obje strane“. Poslije svrgavanja cara, vlasnici zemlje, predstavnici buržoazije i birokratskog državnog aparata, kao i mnogi časnici, osjetili su opasnost. Jačanje revolucionarnog raspoloženja među seljacima, radnicima i vojnicima još više je ugrožavalo položaj ljudi koji su bili vezani za staru vlast. Sukob između pristalica i protivnika revolucije bio je neizbježan, smatra povjesničar.

Obje strane su primjenjivale slične nasilne metode, i zbog toga je teško naći pravog zločinca. "Bijeli teror" je iz mnogih aspekata bio isto toliko loš kao i "crveni" – ubijeno je na desetke tisuća ljudi. General Kornilov je početkom 1918. godine govorio: "Ne trebaju nam zarobljenici. Što više bude terora, više će biti i pobjeda".