Kako je izgledao tjelesni odgoj u sovjetskim školama? (FOTOGRAFIJE)

Mišićavo tijelo, "isklesani" torzo, snažne ruke i pogled uperen ravno u svijetlu budućnost - to je bio ideal mladog muškarca i žene na sovjetskim plakatima koji su služili kao motivacija za cijeli narod. Zašto se u sovjetsko doba toliko pažnje posvećivalo sportu?

Mladi sportaši

Anatolij Jegorov/MAMM/MDF/ russiainphoto.ru

Sovjetski narod je tijekom 1920-ih i 1930-ih iscrpio sve svoje snage. Primjerice, maloljetnički kriminal je rastao velikom brzinom jer su milijuni djece u godinama poslije revolucije i građanskog rata ostali bez roditelja i našli se na ulici. Sport je bio način borbe protiv širenja kriminala među mladima. Pored toga, pomagao je i u borbi protiv alkoholizma i drugih nezdravih navika.

Vanjskopolitički problemi i slabo zdravlje stanovništva ugrožavali su sigurnost SSSR-a. Sovjetskom se rukovodstvu nije isplatilo izdržavati ogromnu vojsku i zato su vlasti odlučile pokrenuti masovnu propagandu sporta kako bi radni narod bio u dobroj tjelesnoj formi i u slučaju potrebe mogao zaštititi svoju domovinu.

Iraklij Toidze, 1956.

U tu je svrhu vlast poduzela čitav niz prisilnih mjera. Primjerice, dan je u Sovjetskom Savezu počinjao radijskim programom s obveznom jutarnjom gimnastikom. Zatim je, tijekom cijelog dana, čovjek morao raditi vježbe na poslu zajedno s kolegama.

Kombinat za češljanu vunu u gradu Ivanovu. Gimnastika u tvornicama.

N. Markušev/Sputnik

Kasnije, u postsovjetskom razdoblju, ljudi su zbijali šale na račun te "rutine":

- Radite li vježbe iz jutarnjeg radijskog programa?

- Naravno. Ali samo prvi korak.

- Koji konkretno?

- "Otvorite prozor".

Zvuči paradoksalno, no upravo su zahvaljujući propagandističkoj paroli "O sporte, ti si mir" mnogi sovjetski građani zaista počeli uživati u svakodnevnim treninzima i zato je ova pojava ubrzo postala trend. Smatralo se da je sport lijek protiv svih bolesti te su se vlasti trudile djeci od malih nogu usaditi svijest o važnosti bavljenja sportom.

Sovjetske škole su se trudile osigurati raznovrsne režime vježbanja: gimnastiku, akrobatiku i aktivni odmor (čak i zimi), a također trenažere u ulazima zgrada. Pojedine sportske ustanove, primjerice, specijalizirane sportske škole, imale su i vlastite bazene, što se u ono vrijeme doživljavalo kao privilegija.

Vježbe u školskom bazenu

Josif Budnjevič/TASS

Tjelesna kultura je među mladima postala posebno popularna kada je 1931. pokrenut program masovnog tjelesnog odgoja GTO, što je kratica za izraz "Spreman za trud i obranu" (o tome detaljnije pročitajte ovdje). Sportaš u određenom uzrastu treba uraditi različite vježbe u propisano vrijeme, no to nije bio lak zadatak. Primjerice, da bi dobio zlatnu značku muškarac star od 19 do 28 godina morao je uraditi 13 zgibova i pretrčati 100 metara u 13 sekundi, dok je za uzrast od 29 do 39 godina važila norma od 9 zgibova i 14 sekundi za trčanje na 100 metara. To je samo ono što se tiče ove dvije discipline, no bilo je još mnogo toga!

Amblem GTO.

Aleksandar Rodčenko/MAMM/MDF/ russiainphoto.ru

Slogan GTO-a je ovjekovječen i u poeziji. Na primjer, sovjetski pjesnik Samuil Maršak je napisao "Priču o neznanom junaku" u kojoj se naglašavaju dobra forma i hrabrost nepobjedivog sovjetskog građanina: "Mnogi momci su plećati i jaki <...> i svaki je spreman za trud i obranu!"

Aktivnosti u sportskoj dvorani

Većina sportskih aktivnosti odvijala se u školskoj sportskoj dvorani. Sat tjelesnog odgoja obavezno je počinjao zagrijavanjem i trčanjem ukrug, a zatim su u glavni dio sata često bile uključene vježbe sa specijalnim rekvizitima. Djeca su se penjala uz konop, vježbala na konju s hvataljkama ili pravila salto unatrag na razboju. Standardi za djevojčice i dječake nisu se mnogo razlikovali, pa su vježbe radili zajedno. Sat bi se obično završio nekom aktivnom igrom, primjerice lovicom ili igrom s loptom. Tako je nastao "pionerbol", jednostavnija lokalna verzija odbojke.

Litavska Sovjetska Socijalistička Republika. Sat tjelesnog u srednjoj školi u Vilniusu.

Vsevolod Tarasevič/Sputnik

Sambo (kratica "samozaštita bez oružja") je relativno mlada sovjetska borilačka vještina, posebno popularna kod mladih. U nju ulaze borilačke tehnike i pokreti iz različitih naroda. Poslije satova su učenici, a posebno dječaci, trenirali sambo u specijalnim školama ili sekcijama.

Prvašići na satu tjelesnog.

Anatolij Sedeljnikov /TASS

Neke škole su imale odvojenu prostoriju s težim spravama, koju su zbog rizika od ozljeda koristili samo stariji učenici.

Igre i utrkivanja

Teško je bilo zamisliti sat tjelesnog bez nogometa, odbojke, ili "pionerbola", omiljenih dječjih igara. Kada je bilo toplo vrijeme, satovi su se održavali vani. Najbolji igrači su predstavljali svoju školu na gradskim natjecanjima.

5050 ljudi ispunilo je normu kompleksa GTO.

Park "Sokoljniki"

Pored toga, djevojčice i dječaci su sudjelovali u utrkivanju, koje je spadalo među najvažnije sportske aktivnosti. Organizirali su ekipe i natjecali se u spretnosti, savladavali prepreke i trudili se biti brži od drugih ekipa. Škola je često organizirala natjecanja i okupljala navijače. Jedno od njih, vojno sportsko natjecanje "Zarnica", bilo je dio početne vojne obuke za djecu. Dvije suprotstavljene ekipe su imale zadatak zauzeti neprijateljsku bazu i zastavu. Dječaci su posebno voljeli tu igru. Ona ih je pripremala za još zahtjevnije vježbe koje ih čekaju u vojsci.

Konstantin Bromberg/ Odeski filmski studio, 1980.

Satovi tjelesnog često su prikazivani u sovjetskim filmovima posvećenim životu u školi. U popularnom filmu "Doživljaji elektroničara" (1979.) pojedine scene su snimane u dvorani.

Pavel Arsjonov/Filmski studio "Maksim Gorki", 1985.

Scena iz sovjetskog filma "Gošća iz budućnosti" (1985.) prikazuje kako je u sovjetskim školama izgledao sat tjelesnog na otvorenom.

Pavel Arsjonov/Filmski studio "Maksim Gorki", 1985.

Zimske aktivnosti

Aktivnosti na otvorenom nisu se prekidale ni tijekom zimskog razdoblja. Umjesto sportova kao što je košarka aktualno je bilo hodanje na skijama. Neki učenici su to zaista voljeli, dok je za druge to bila dosadna obveza tijekom koje su prisiljeni nositi neudobno skijaško odijelo i opremu.

Škola skijanja u Mončegorsku. Mladi skijaš.

Roman Denisov/Sputnik

Pojedine specijalne škole imale su vlastita klizališta (luksuz sličan posjedovanju vlastitog bazena), gdje su djeca trenirala klizanje ili hokej.

Učenice iz škole umjetničkog klizanja.

Miroslav Murazov/Sputnik

Za one koji si to nisu mogli priuštiti u svakom su rajonu postojali hokejaški tereni na otvorenom, gdje su djeca provodila slobodno vrijeme poslije škole. Takve terene Rusi i danas nazivaju "korobka" (kutija). Ali većina sovjetskih učenika nije propuštala priliku da se poslije škole gruda s vršnjacima, sanjka i leži u snijegu.

Sudionice omladinske hokejaške ekipe.

V. Maticin/Sputnik

Danas je standard viši nego ranije, no sport je i dalje u modi. Vlasti sada nisu fokusirane na potencijalne međunarodne nesuglasice, a ljudi organiziraju masovne sportske događaje i natjecanja. Prema anketi koju je 2018. godine proveo Ruski centar za istraživanje javnog mnijenja (VCIOM), 60% Rusa se bavi sportom. Uz to, danas su više nego ranije dostupne različite sportske aktivnosti za djecu i odrasle.

Danas se satovi tjelesnog moderniziraju. Zbog visokog rizika od ozljeda zabranjene su aktivnosti na užetu, zidnom razboju, konju s hvataljkama i ostalim spravama, ali su uvedeni ples, koreografija, aerobik i rastezanje. Za one koji se žele intenzivno baviti sportom postoje sportske škole ili dodatna nastava poslije satova. Ali najzanimljivije igre, kao i hodanje na skijama, i dalje su neodvojiv dio satova tjelesnog odgoja.