Što znači biti Čukč i živjeti na krajnjem sjeveru?

Grad Anadir, administrativni centar Čukotke, udaljen je od Moskve preko 6000 kilometara. Na Čukotki, usred zone vječno smrznutog tla i vjetrova koji pušu sa Sjevernog ledenog oceana i Beringovog mora, temperatura se zimi spušta na 50 stupnjeva ispod ništice. Cijela regija ima 50 000 stanovnika, od toga su 15 000 Čukči. Anadir je najveće naseljeno mjesto s oko 16 000 tisuća žitelja. Iz ptičje perspektive grad nalikuje na kutiju s raznobojnim bombonima (kuće imaju fasade jarkih boja). Tu su škola, bolnice, luka i knjižnica. I to je najurbanije mjesto na Čukotki. U ostalim naseljenim mjestima uvjeti za život daleko su lošiji, a od jednog do drugog mjesta može se stići terenskim vozilima ili zapregom sa sobovima.

"Pravi ljudi"

Preci Čukča u tundri su se pojavili još prije naše ere i sami su sebe nazivali "luoravetlan", tj. "pravi ljudi". Živjeli su kao nomadi po cijelom poluotoku i imali su tisuće sobova. Lovili su kitove i živjeli u "jarangama", tj. prenosivim šatorima od kože soboca. Čukči su živjeli u tako teškim uvjetima da ni smrt nisu doživljavali kao tragediju. Poznati ruski etnograf Vladimir Bogoraz pisao je o fenomenu "dobrovoljne smrti" među Čukčima, kada su stariji ljudi vršili samoubojstvo ili molili članove obitelji ili prijatelje da ih oni ubiju: "Povod za dobrovoljnu smrt starijih ljudi uopće nije bilo loše ophođenje bližnjih prema njima, nego loši uvjeti života". To ipak nije smetalo Čukči budu odlični ratnici i jedini narod Čukotke (a tamo žive još i Eveni, Jukagiri, Kereci i Eskimi) koji se nije pokorio ruskoj ekspanziji u 17. stoljeću.

Sovjetska vlast provodila je politiku pružanja podrške malim narodima i, kada je ona došla na Čukotku, život Čukča potpuno se promijenio. Autohtono stanovništvo saznalo je za pismenost i škole, njihov način života je znatno poboljšan, a mortalitet je opao. Međutim, nakon raspada SSSR-a počela je postepena degradacija. Zatvarana su gospodarstva uzgajivača sobova i proizvođača krzna, jer se nisu uklapala u nove kapitalističke okolnosti, a drugog posla nije bilo.

Čukotski reditelj Vladimir Puja. Fotografija iz osobne arhive.

Danas Čukči većinom žive u kućama, a ne u jarangama, i rade u sferi usluga. Međutim, život na Čukotki je i dalje težak. U trgovinama je sve skupo, a plaće su male (oko 20 000 rubalja, tj. 310 dolara). Mladi napuštaju Čukotku. Više nije na cijeni uzgajanje sobova i lov na morske životinje, a to je uobičajeno zanimanje Čukča. Tako je 2015. godine na Čukotki ostalo manje od tisuću uzgajivača sobova. "Ranije je taj posao bio 'posjetnica' ove regije. Problemi su počeli tijekom 1990-ih, a u drugoj polovici 2000-ih, otkako milijarder Roman Abramovič nije više guverner Čukotke, uzgajanje sobova je postalo gubitaški posao. Naime, meso sobova je skuplje od mesa koje se dovozi iz ostalih dijelova Rusije, tako da ovdje nema tržišnog razvoja", kaže Vladimir Puja, čukotski redatelj koji potječe iz obitelji s dugom tradicijom uzgajanja sobova.

Ruski oligarh Roman Abramovič je nepunih 13 godina brinuo o ovoj regiji, najprije kao guverner Čukotskog autonomnog okruga (2001.-2008.), a zatim kao predsjednik Dume Čukotskog autonomnog okruga (2008.-2013.). Žitelji Čukotke po dobru pamte bivšeg guvernera. Dok je on bio na toj funkciji bruto dohodak Čukotke postao je peterostruko veći, a višestruko su povećane i plaće u regiji. Pored toga, Abramovič je periodično izdvajao svoja osobna sredstva za pomoć žiteljima regije u vidu besplatnog postavljanja termoizolacijskih prozorskih stakala ili besplatnih turističkih putovanja tijekom ljeta.

Čuvari tradicije

I pored teškog života, među Čukčima ima i onih koji teže očuvati svoju tradiciju. Primjerice, žitelji sela Lorino na obali Beringovog mora još uvijek love kitove. Prije nekoliko godina je o njima snimljen čak i dokumentarni film koji je dobio prestižnu rusku nagradu "TEFI". O tome priča Jevgenij Kajpanau, 36-godišnji Čukč koji je odrastao u Lorinu, a sada se preselio u Moskvu gdje radi u nacionalnom ansamblu. On je stalno u kontaktu s rođacima koji su ostali u postojbini. "Moj otac je bio najugledniji lovac na kitove", kaže Kajpanau. "Ja sam od malih nogu znao kako treba loviti morževe i kitove, kako se lovi riba i kako se odlazi u tundru". On tvrdi da na Čukotki postoje mladi ljudi kojima je stalo do tradicije: "Oni uče čukotski jezik, sudjeluju u proslavama nacionalnih praznika i žive od lova na kitove".

Neizvjesnost

Kakva je budućnost Čukča? I pored financijske pomoći države i kompanija koje eksploatiraju rudna bogatstva u ovoj regiji, socijalno-ekonomski položaj na Čukotki teži je nego u mnogim drugim regijama Rusije. Sve više Čukča prisiljeno je seliti se u gradove u potrazi za radnim mjestom i stambenim prostorom. Samim tim oni odustaju od tradicionalnog načina života. Zbog surove klime, loše zdravstvene zaštite i niskog socijalnog nivoa prosječan životni vijek Čukča danas iznosi samo 45 godina.