Kako je ruski general spasio život Napoleonu

U proljeće 1814. godine Francusko je Carstvo prestalo postojati. Savezničke trupe su zauzele Pariz, Napoleon se odrekao prijestolja, a na vlast su u Francuskoj ponovo došli Burbonci. U znak poštovanja prema čovjeku koji je nekada imao vlast nad cijelom Europom saveznici su Bonaparteu ostavili titulu cara, ali je mogao upravljati samo malenim otokom Elbom u Sredozemnom moru.

Napoleon potpisuje abdikaciju.

François Bouchot/Muzej povijesti Francuske

Napoleon je krenuo u progonstvo krajem travnja, oprostivši se u dvorcu Fontainebleau s vojnicima svoje Stare garde. Morao je proći kroz cijelu Francusku do luke Fréjus, gdje ga je već čekao brod koji će ga odvesti na Elbu.

Napoleon nakon abdikacije u dvorcu Fontainebleau.

Paul Delaroche

Svrgnuti car je putovao skromno, u običnim kočijama, u pratnji manjeg konvoja i nekoliko izaslanikakoje su mu saveznici dodijelili. U ime cara Aleksandra Prvog Bonapartea je pratio general poručnik Pavel Šuvalov. Upravo njemu će Napoleon dugovati život.

Protiv Napoleona

Kada je "Velika armija" prodrla u Rusko Carstvo, grof Pavel Šuvalov je zapovijedao Četvrtim pješadijskim korpusom, ali se vrlo brzo teško razbolio te je bio prisiljen predati zapovjedništvo drugome.

Portret grofa P. A. Šuvalova

George Dawe/Ruski muzej

Šuvalov se vratio na front 1813. godine, kada su se ruske trupe već kretale Europom, polako postiskujući Francuze prema Parizu. Grof je pratio cara Aleksandra I. u svim bitkama, a za sudjelovanje u "Bitci naroda" kod Leipziga dobio je orden svetog Aleksandra Nevskog.

U posljednji tren

U prvo vrijeme je narod dočekivao Napoleona i njegovu pratnju likovanjem i uzvicima "Živio car!" Međutim, kako su se kretali na jug, oduševljenje je bivalo sve manje, narod je uglavnom šutio, da bi na kraju pokazao i neskrivenu mržnju.

U Provansi je gomila obasula Bonapartea psovkama i prokletstvima, a on je bio spokojan, pretvarajući se da sve to nema nikakve veze s njim.

Prava opasnost ga je čekala u gradiću Orgonu, južno od Avignona. Usput je gomila postavila vješala s Napoleonovom figurom od slame. Ljudi su pojurili prema zatvorenim kočijama u pokušaju da svrgnutog cara izvuku vani i ubiju. U raspirivanju narodnog gnjeva mogli su sudjelovati i rojalisti, koji su bili zainteresirani da "korzikanski monstrum" ne stigne na odredište.

Napoleon napušta Elbu.

Joseph Beaume

Gomila je savladala malobrojni konvoj i već je bila blizu cilja kada je pristigao grof Šuvalov. On je jedini izdržao pritisak, a zatim je i sam šakama i vikom potisnuo gomilu. Tako je dobio na vremenu i dao znak Napoleonovom kočijašu da potjera konje i što brže napusti Orgon.

Kada im je izmakao Bonaparte, nezadovoljnici su bili spremni rastrgati Šuvalova, no čim su saznali da je pred njima ruski general, obradovali su se i pozdravili ga poklicima: "Živjeli naši osloboditelji!"

Ubrzo je Šuvalov stigao Napoleonovu kolonu i predložio mu da zamijene kapute i da on, Šuvalov, sjedne na Napoleonovo mjesto. On je ujedno objasnio da će tako atentator, ako se pojavi, ubiti njega, ruskog generala, umjesto Napoleona. Kada je Napoleon u čudu pitao zašto bi Šuvalov to učinio, ovaj mu je odgovorio: "Moj car Aleksandar mi je naložio da vas živog i zdravog dostavim na mjesto progonstva. Izvršenje naredbe moga cara za mene je pitanje časti."

Zahvalnost

Nekoliko dana kasnije Napoleon se živ i zdrav ukrcao na britansku fregatu "Neukrotivi" kojom je otplovio na mediteranski otok. Uoči polaska je ruskom grofu poklonio svoju sablju u znak zahvalnosti.

Napoleonova sablja

(CC BY-SA 3.0)

Francuski car je tu sablju dobio "za Egipatski pohod" još kao prvi konzul Republike i gotovo se petnaest godina nije odvajao od nje. Činjenica da ju je poklonio ruskom grofu bila je znak Napoleonove iskrene zahvalnosti.

Nepunih godinu dana kasnije Bonapartea će se vratiti u Francusku da trijumfalno preuzme vlast i još će tri mjeseca drmati Europom, a u svemu tome je značajnu ulogu odigrao i ruski general.

Pročitajte i: Pet stvari koje su zapanjile Napoleona u Rusiji 1812.