Ova žena je zapovijedala vodom marinaca za vrijeme Drugog svjetskog rata

TASS, Sputnik
"Frau Crna Smrt", kako su je zvali nacisti, Jevdokija Zavalij dvaput je pretrpjela kontuziju zbog eksplozije i četiri puta bila ranjena. Bila je nositeljica četiri ratna odlikovanja i desetaka medalja, kao i počasna građanka osam europskih gradova.

Oko milijun žena u Sovjetskom Savezu sudjelovalo je u Drugom svjetskom ratu. One su služile u pozadini, odnosile ranjenike s bojišta, ratovale kao snajperistice, pilotkinje bombardera, pa čak i tenkistice. Ali samo jedna žena u čitavom Sovjetskom Savezu uspjela je stati na čelo voda mornaričkog pješaštva.

Sudbonosna greška

"Htjela sam muškarcima natrljati nos, pokazati im da se mogu boriti jednako dobro, ako ne i bolje od njih", prisjećala se Jevdokija Zavalij mnogo godina poslije rata.

Ali svoj put mlada Ukrajinka nije počela s marincima.

Kada je Drugi svjetski rat stigao do Sovjetskog Saveza, Jevdokija ili, kako su je zvali, Dusja imala je samo petnaest godina. Nekoliko puta se obraćala vojnom odsjeku s molbom da je pošalju na front, ali svaki put bi je odbili. Tek kada se neprijatelj sasvim približio njezinom rodnom selu Novi Bug, u svoje ju je redove primila jedinica Crvene armije u povlačenju.

Dok je Zavalij služila kao bolničarka u pukovniji, zaslužila je Orden Crvene zvijezde zato što je spasila ranjenog zapovjednika na bojištu. A prilikom prelaska Dnjepra prvi put je ozbiljno ranjena. Sudbina joj je ubrzo omogućila da iz korijena promijeni svoj život.

U sastav njezine jedinice stigli su predstavnici mornaričkog pješaštva koji su tražili kandidate za svoje snage. Obratili su pažnju na Zavalij. Kratko ošišana, u običnoj vojničkoj košulji i hlačama, Dusja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih vojnika. Pročitavši u njezinim dokumentima: "Stariji narednik Zavalij Jevdok." (tako su joj skratili ime u bolnici), marinac je pomislio da se radi o Jevdokimu. Djevojka ga nije htjela razuvjeravati i već je pola sata kasnije krenula na put do 6. desantne brigade na Sjevernom Kavkazu.

Žena zapovjednica

"Uspjela sam tako proći oko godinu dana. Nitko ništa nije posumnjao", prisjećala se Jevdokija. "Odmah su me prihvatili kao svog, a nakon što sam kod Mozdaka zarobila njemačkog časnika, poslali su me u obavještajno odjeljenje i ubrzo sam postala njegova zapovjednica."

Prilikom borbi u blizini baze Krimske čete na Kubanju istina o "drugu Jevdokimu" ipak je izašla na vidjelo. Kada je poginuo zapovjednik jedinice i među borcima zavladala pometnja, inicijativu je preuzela Zavalij. Uspravivši se, uzviknula je"Četo! Slušaj me! Naprijed za mnom!" i krenula u napad. U toj borbi je teško ranjena, što je dovelo do razotkrivanja njezine tajne.

Na Dusjino iznenađenje protiv nje nisu poduzete nikakve kaznene mjere: "Nitko nije ni pisnuo."

S obzirom na to da je kao "Jevdokim" među vojnicima već stekla autoritet, Jevdokiju ne samo da nisu vratili u sanitet, nego su je poslije oporavka poslali na šestomjesečnu obuku za mlađe poručnike. Po povratku s obuke imenovana je zapovjednicom voda posebne čete vojnika s automatskim puškama u sastavu 83. brigade mornaričkog pješaštva.

Ova sitna i krhka žena zapovijedala je pedesetorici krupnih muškaraca koji su je bez pogovora slušali. Borci iz drugih jedinica najprije su se s ironijom odnosili prema vodu na čijem čelu je bila žena, no vidjevši kakvu je hrabrost pokazivala u borbi i kako je efikasno zapovijedala svojim marincima, počeli su s poštovanjem njezin vod nazivati "Duskinim gardistima".

Frau Crna Smrt

Tijekom velike Kerčko-Eljtingenske operacije na Krimu u jesen 1943. godine borci njezinog voda uspjeli su pod žestokom neprijateljskom vatrom osvojiti teren i osigurati iskrcavanje glavnih desantnih snaga. Uslijedile su teške, ali herojske borbe za Sevastopolj, Balaklavu i Kerč.

"Vod kojim je zapovijedala poručnica Jevdokija Zavalij stalno se nalazio na udarnoj točki borbenih djelovanja brigade, sudjelovao je u probojima prilikom ofenzive mornaričkog pješaštva", prisjećao se zapovjednik čete u sastavu 83. brigade mornaričkog pješaštva Aleksandar Kuzmičov: "Slali smo ih u sva područja gdje je bilo posebno teško."

Nijemci su Jevdokiju prozvali "Frau Crna Smrt", a njezine borce "crni komesari". "Crni mornarički kaputi uvijek su ih dovodili do užasa. Bili su poznati po svojim iznenadnim, drskim i neustrašivim napadima. Moji momci su bili ludo odvažni. Ali kada su Nijemci saznali da je među njima i žena, najprije nisu mogli u to povjerovati, a onda su počeli lov na moju glavu", pričala je Zavalij.

Za vrijeme prelaska Dnjestrovskog zaljeva pored Odese u kolovozu 1944. godine ona se udaljila od svojih boraca. Val eksplozije odbacio ju je i izgubila je svijest. Kad je došla sebi, vidjela je Nijemce kako idu po polju i ubijaju ranjene sovjetske vojnike.

"Osjećala sam da mi se približavaju, zadržala sam disanje. Odjednom me po nozi ošinula bol. Jedan od fašista ju je probio bajunetom kako bi provjerio je li 'rusiš frau' mrtva. Nekim čudom sam uspjela ne odati se, a u zoru, kada su naši bataljuni očistili zapadnu obalu Dnjestrovskog zaljeva od nacista, pronašli su me lokalni mještani", prisjećala se Zavalij.

U brigadi su već mislili da je poginula. U veljači 1945. godine tijekom borbi za Budimpeštu Jevdokijin vod je, prošavši kroz gradsku kanalizaciju, osvojio bunker njemačkog zapovjedništva, zatekavši neprijatelja nespremnog. Njemački general najprije nije mogao povjerovati i uvrijedio se kad su mu rekli da marincima zapovijeda žena. Ali, ugledavši Jevdokiju, preneražen, predao joj je svoj revolver.

U istim borbama za mađarsku prijestolnicu jedan od njezinih boraca Vanja Posevnih, koji je nekada, kad je došao u vod, rekao: "Nemam volje podčinjavati se ženi!", spasio joj je život, zaštitivši je svojim tijelom od snajperskog pucnja.

Žena u ratu Jevdokija Zavalij s negodovanjem je odbacivala svaku pomisao na mogućnost bilo kakvog privatnog života u ratu: "Ako bi se neke misli pojavile u tom smislu, bilo bi gotovo. Ne bi bilo ni voda ni zapovjednika. Ja sam za njih bila muško, a mi, marinci, nismo ni imali kad ljubovati."

A ipak, ona je bila djevojka, i to sasvim mlada, koja se već našla u teškim uvjetima i na kojoj je bila odgovornost za nekoliko desetaka života. "Na frontu sam suze krila pod šatorom, kako nitko ne bi vidio i optužio me, ne daj Bože, za slabost", prisjećala se Jevdokija.

"Jednostavno nisam imala prava biti slaba, plašiti se. Ali ipak sam se plašila... štakora. Nisam mogla protiv toga, štakori su za mene bili strašniji od Nijemaca. Izgladnjeli, noću su me napadali po licu, grizli me za pete."

Nositeljica četiri ratna ordena i desetaka medalja, Jevdokija je postala počasna građanka osam europskih gradova. Zbog silnih zadobijenih povreda odbila je nastaviti vojnu karijeru i demobilizirala se 1947. godine. "Poslije rata sam noću još dugo išla u napad. Vikala sam tako da su se susjedi plašili", prisjećala se ona.

Jevdokija Zavalij preminula je 5. svibnja 2010. godine s 85 godina, samo nekoliko dana prije proslave 65. godišnjice pobjede. Najduže je poživjela od svih pripadnika svoga voda iz 83. brigade mornaričkog pješaštva.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće