Pet podviga ruskih liječnika: Legendarni primjeri iz bliže i dalje prošlosti

Grigorij Sisojev/TASS, Getty Images, Sputnik
Mječnikov se svjesno zaražavao opakim bolestima i pročavao ih na svom organizmu, Vorobjov je vadio projektile iz tijela, noseći na sebi pirotehničku opremu tešku 30 kg, Sinjakov je oslobodio tisuću zarobljenika koncentracijskog logora koje je zaveo kao mrtve... Liječnici danas ponovno spašavaju živote svojih pacijenata dovodeći u pitanje vlastitu egzistenciju. Kako je to izgledalo u bližoj i daljoj prošlosti Rusije govori pet primjera bez premca koje smo za vas izabrali.

Nikolaj Sklifosovski: Uveo operacije u sterilnim uvjetima

Kirurg Nikolaj Sklifosovski (1836.-1904.) osobno je spasio stotine vojnika, operirajući u tokom Rusko-turskog rata (1877.-1878.), Balkanskih ratova (1876.) i drugih vojnih sukoba. Ipak, njegova glavna zasluga bila je u domeni higijene u liječničkoj praksi. Iako je u to iz današnje perspektive teško povjerovati, mnoge operacije, upravo zbog loše higijene. imale su tragičan ishod, kako po pacijente, tako i po liječnike, koji su se lako mogli zaraziti.

Antiseptičke zavoje na bazi alkohola i joda počeo je koristiti Nikolaj Pirogov, međutim tek je njegovom učeniku Sklifosovskom, uz velike napore, pošlo za rukom uvesti obaveznu primjenu antiseptika. liječnici su krajem 19. stoljeća bili izričito protiv novotarija, zavoji su korišteni višekratno, instrumenti se prali u toploj vodi, a operiralo na drvenim stolovima koji su upijali znoj i krv bolesnika. Da bi nove metode bile primijenjene morale su proći godine njegovog znanstvenog i prosvjetiteljskog rada, pa se tako u operacijskim salama polako počelo sa sterilizacijom instrumenata, spaljivanjem iskorištenog zavojnog materijala, pranjem ruku poslije svake operacije i zamjenom drvenih stolova metalnim.

Ilja Mječnikov: Nije se ustručavao zaraziti sebe kako bi spašavao druge

Bolesti poput tifusa i kolere danas su gotovo zaboravljene, mada su u nedavnoj prošlosti kosile čitava naselja. Valja se stoga prisjetiti koju cijenu su liječnici često morali platiti kako bi uspjeli zaustaviti spomenute epidemije. U potrazi za cjepivom mnogi liječnici su od davnina vršili eksperimente na sebi. Oni su svjesno sebe zaražavali i ne liječeći se iscrpno upoznavali s tokom bolesti i reakcijom živog organizma. Na taj način došlo se do brojnih znanstvenih otkrića u području imuniteta i virologije.

Osnivač ruske škole imunologije Ilja Mječnikov (1845.-1916.) još od mladih dana bio je sklon eksperimentima i promatranju prirodnih pojava pa ga je majka prozvala "živa". U Carskoj Rusiji, a kasnije u Francuskoj bavio se cjepivom protiv bjesnila, kolere i antraksa.

Kako bi provjerio svoje pretpostavke o rasprostranjenosti bakterija inficirao se tom prilikom sifilisom, povratnom groznicom, krvlju oboljelog od malarije, boreći se svaki put za život. Dva puta je pio vodu zaraženu kolerom. Suvremenici tvrde da mu je čelično zdravlje itekako pomoglo da preživi sve te eksperimente.

Predano se bavio do kraja života proučavanjem dugovječnosti, zaključivši da ljudsko zdravlje zavisi od mikroflore želuca i ma kako to čudno zvučalo, raspoloženja. Sretan čovek duže živi, a u borbi protiv bolesti učinkovita su cjepiva. Ove na prvi pogled banalne stvari poznate su nam zahvaljujući Mječnikovu.

Georgij Sinjakov: Oslobodio tisuću zarobljenika koje je zaveo kao mrtve

Za plemeniti podvig ovog uralskog kirurga saznalo se zahvaljujući pilotkinji Ani Jegorovoj, Heroju Sovjetskog Saveza, čija je letjelica oborena u blizini Varšave 1944. godine. U Književnim novinama ona je 1961. godine otkrila kako joj je jedan liječnik pomogao da pobjegne iz koncentracijskog logora i ne samo njoj. Tokom Drugog svjetskog rata, Georgij Sinjakov (1903.-1978.) organizirao je bijeg velikog broja zarobljenika iz logora Kjustrin u Poljskoj.

Mobiliziran prvih dana rata, služio je kao frontovski kirurg sve dok u listopadu 1941. nije zarobljen kod Kijeva. Razdoblje od svibnja 1942. godine do kraja rata proveo je kao sužanj u Kjustrinu. Prema jednoj verziji spasio je sina jednog od gestapovaca koji se počeo gušiti dok je jeo, pa su mu nacisti dozvolili da se slobodno kreće po logoru, dobivši uz to pojačani obrok, kojeg je on dijelio s drugim zatočenicima.

Kako bilo da bilo Sinjakov se koristio svojim položajem kako bi pomogao zarobljenicima da pobjegnu. U tome mu je pomagao, njemački prevoditelj, Helmut Tschaher koji je bio oženjen Ruskinjom. Tschaher je zarobljenicima donosio karte i kompase, a Sinjakov bi se potrudio da se svaka takva osoba službeno precrta sa spiska živih.

To se događalo na sljedeći način: Sinjakov je konstatirao smrt, a zarobljenik je odvožen s pravim leševima i bacan u rov izvan logora, gdje bi potom "oživio". Početkom 1945. godine kada je Crvena armija bila na prilazu logoru, u njemu je bilo oko 3000 ljudi. Sinjakov je uspio nagovoriti naciste da ne poubijaju zatočenike.

Još uvijek se pouzdano ne zna kako mu je to pošlo za rukom, ali Nijemci su se povukli bez ijednog hica. Ubrzo su u logor ušli sovjetski vojnici, a on je u idućih nekoliko dana operirao sedamdeset ranjenih tenkista. Liječnik je stigao do Berlina i na zidovima Reichstaga ostavio svoj potpis. Poslije rata Georgij Sinjakov radio je u gradskoj bolnici u Čeljabinsku. O tim godinama nije volio govoriti.

Jurij Vorobjov: "Deminirao" ranjenog vojnika

U rujnu 1986. godine sovjetski liječnici izveli su gotovo nevjerojatnu operaciju. U bolnici u Dušanbeu, glavnom gradu Tadžičke SSR primljen je vojnik Vitalij Grabovenko koji je ranjen u ratu u Afganistanu. On je imao brojne rane od kasetnog streljiva koje su uspješno zašivene. Sutradan kada je prestao pokretati ruku na rendgenskoj snimcu vidjela se neobična sjena pod pravim kutem na mišićima grudnog koša.

Bila je prilično velika, 11 centimetara. Zatraženo je mišljenje pripadnika vojske, a nekoliko njih reklo je da je riječ o projektilu koji bi mogao izazvati veliku nesreću. Samo jedan neoprezni pokret i cijela bolnica bi mogla nastradati. Sličan slučaj dogodio se u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je prilikom vađenja projektila nastradala cijela medicinska ekipa. Usprkos tome donesena je odluka da se operacija obavi.

Pozvan je ravnatelj bolnice, kirurg Jurij Vorobjov. Asistirao mu je mladi liječnik, poručnik Aleksandar Dorohin. Operacija je pripremana četiri dana, a svi potezi planirani po sekundama. Za vađenje projektila za bacač granata napravljen je specijalni instrument koji bi se mogao čvrsto stegnuti. Bolnicu su opkolili pirotehničari. Medicinske ekipe bile su spremne za slučaj da se liječnicima nešto dogodi.

Anesteziolozi su radili u kacigama i pancirima. Kirurg i njegov pomoćnik nosili su trideset kilograma tešku pirotehnički odjeću s neprobojnim staklima preko očiju. I sve to na temperaturi od plus četrdeset stupnjeva. Operacija je trajala 15 minuta. Izvađeni projektil odmah je stavljen u kontejner i dan pirotehničarima. Vorobjov ne samo da je uspio ga uspješno izvadizi, već je uspios vojniku spasiti i ruku. Za ovaj podvig odlikovan je ordenom Crvene zastave.

Leonid Rošalj: Oslobađao zarobljenu djecu na Dubrovki i u Beslanu

Leonid Rošalj (rođen 1933. godine) kako u Rusiji, tako i van njenih granica, slovi za dječjeg liječnika koji se uvijek nađe svuda na planetu gdje je djeci potrebna pomoć. Rošalj je spašavao dječje živote poslije potresa u Armeniji (1988.) i Afganistanu (1998.), kao i ratova u Iraku (1991.) i Čečeniji (1995.). Kada su teroristi zauzeli zgradu Kazališnog centra na Dubrovki u Moskvi bio je jedan od rijetkih, kojem je bilo dozvoljeno da uđe unutra. Uspio je da taocima dostaviti vodu i lijekove i uvjeriti teroriste da puste osmero djece.

Dvije godine kasnije suočio se sa jednim od najstrašnijih terorističkih napada u povijesti Rusije. U gradiću Beslanu 1. rujna 2004. godine teroristi su zauzeli školu u kojoj je bilo preko 3000 učenika i njihovih roditelja. Rošalj je bio prvi koga su teroristi tražili da dođe. On je stigao nekoliko sati poslije upada. U Beslanu je dobio telefon i desetak puta se čuo sa teroristom čije ime nije znao i s kojim se dogovarao da djeca dobiju bar vodu. 3. rujna postignut je dogovor da se iznesu tijela poginulih koja su se nalazila ispred škole.

U tom trenutku u školi je odjeknula eksplozija i taoci su počeli bježati iz zgrade, iskačući kroz prozore, a specijalci počeli upad. "Najviše što sam, možda, u životu napravio bilo je to, što sam uspio da zaustaviti stotine rođaka talaca koji su namjeravali sami osloboditi svoju djecu", rekao je kasnije Rošalj. "Teroristi bi to shvatili kao provokaciju i nastala bi klaonica".

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće