Neki povjesničari smatraju da je pravi pobjednik Drugog svjetskog rata Amerika i za to postoji dobar razlog. Amerika je izašla iz rata kao najbogatija država svijeta s minimalnim gubicima i nuklearnim naoružanjem. Njen budući suparnik, Sovjetski Savez, izašao je iz rata ovjenčan slavom, ali s užasnim gubicima i bez nuklearnog oružja. Nakon rata mnogi su razmišljali zašto Amerikanci nisu iskoristili stratešku prednost da "zbrišu SSSR s lica zemlje". Razloga je nekoliko.
Sjevernoatlantski blok se bojao tenkovske armade SSSR koja je mogla čak i u slučaju nuklearnog rata osvojiti cijelu Zapadnu Europu. Amerika u to vrijeme nije raspolagala velikim količinama nuklearnih bombi, a te koje je imala bile su manje snage, od "svega" nekoliko kilotona. Čak i neka konvencionalna masovna strateška bombardiranja rezultirala su većim žrtvama od udara na Hirošimu i Nagasaki (npr., Dresden i Tokio).
Bivši neprijatelj SSSR-a, njemački general Melentin pisao je: "Tenkisti Crvene vojske očvrsnuli su u ratu, njihovo iskustvo neizmjerno je poraslo. Za takvu transformaciju potrebna je visoka organizacija, neobično iskustvo planiranja i rukovođenja... U sadašnjem trenutku bilo kakav realni plan obrane Europe treba proishoditi iz toga da se zračne i tenkovske vojske SSSR-a mogu obrušiti na nas s takom brzinom i bijesom, u usporedbi s kojima bi sve operacije "blitzkriega" Drugog svjetskog rata izblijedile. Mi moramo očekivati duboke udare, nanošene munjevitom brzinom."
Kada je oružanim snagama NATO-a u Europi zapovijedao general Alfred Gruenter, atlantske snage imale su svega 17 divizija. S druge strane Sovjetski Savez je mogao baciti u napad od 80 do 100 prvoklasnih divizija. Istaknuti američki general Drugog svjetskog i Korejskog rata Matthew Ridgeway, u svojim memoarima priznao je da ako bi Rusi počeli napad na cijelom frontu od Norveške do Kavkaza, NATO bi se našao u teškom položaju.
Američki general je pisao, da su sovjetske oružane snage modernizirane, aerodromi dobri, a zrakoplovstvo na visokom nivou. Rezerve nuklearnog oružja Amerike su bile ograničene, također njihovo baziranje je bilo podložno diverzijskim napadima. Tako da u ranoj fazi Hladnog rata Amerika nije imala perspektivu sigurne pobjede ili makar jeftine pobjede u ratu protiv SSSR-a.
Mir na planetu i paritet u razdoblju od 1945.-1950. čuvala je sovjetska kopnena vojska čije su prednosti bile masovne tenkovske vojske, jurišno i lovačko zrakoplovstvo. Zapad u to vrijeme nije imao snage zaustaviti sovjetski prodor. Snage koje su se u tom trenutku nalazile u Europi nakon demobilizacije imale su nisku borbenu vrijednost ako se usporede sa sovjetskim snagama. Njemačka vojska koja je mogla ratovati protiv Sovjeta, uništena je u ognju rata, druga učinkovita njemačka vojska još nije bila stvorena.
Sovjetski stručnjaci su za to vrijeme razvili mlazne zrakoplove MiG-15, rakete zemlja-zemlja, nuklearno oružje i učinkovita sredstva PZO. Paritet koji je držala masovna kopnena vojska SSSR-a nije mogao vječno trajati, ali je kupio vrijeme neophodno da SSSR dostigne ravnotežu snaga u ključnim segmentima obrane. Čim su nova oružja razvijena, SSSR je ponovo napravio "ofanzivni" iskorak, pomažući svog ideološkog saveznika u Koreji zajedno s Kinom. Strateško zrakoplovstvo SAD-a koja je predstavljalo najstrašnije oružje zapadnih sila dobila je dostojan odgovor u sovjetskom lovcu MiG-15 koji je akcijama iznad Koreje pokazao da je i ta prednost Amerike dovedena u pitanje.