Kako su se Španjolci u Drugom svjetskom ratu borili za SSSR i protiv njega

U proljeće 1939. godine završen je krvoločni građanski rat u Španjolskoj. Mnogi Španjolci međutim nisu položili oružje. U svjetskom sukobu koji je zatim izbio Španjolska je proglasila neutralnost, ali su se tisuće njenih građana otisnule na europske frontove.

Tako su se Španjolci ponovo našli s obje strane barikada. U savezničke armije su ljudi stupali kako bi se osvetili Talijanima i Nijemcima za propast Republike kojoj su ovi u velikoj mjeri doprinijeli. Njemačkoj vojsci, koja je izvršila invaziju na SSSR, pristupali su u želji kako bi osvetili komunistima za miješanje u španjolski građanski rat.

Osveta boljševicima

Napad Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine izazvao je veliko oduševljenje u Španjolskoj. Istog dana je ministar vanjskih poslova Cerrano Cuner priopćio njemačkom veleposlaniku u Madridu kako njegova zemlja pozdravlja taj događaj i spremna je pružiti Trećem Reichu pomoć slanjem dobrovoljaca.

Jedni su htjeli uzvratiti Rusima za njihovo miješanje u unutrašnja pitanja Španjolske, drugi su iskreno mrzili komunizam, a treći su na taj način pokušali da "iskupiti" svoju republikansku prošlost. Bilo je i onih koji su potajno bili lojalni srušenoj Republici i nadali se da će na frontu nekako uspjeti prebjeći na stranu Crvene armije.

Već 13. srpnja iste godine u Njemačku je upućen prvi ešalon dobrovoljaca od preko 18 000 ljudi. Oni su se protiv SSSR-a borili u sklopu 250. pješačke divizije, poznate kao divizija španjolskih dobrovoljaca ili "Plava divizija". Kroz nju je tokom rata prošlo od 50 000 do 70 000 Španjolaca. Osim toga, na sovjetskom nebu je bila aktivna "Plava eskadrila" koja je oborila preko 150 sovjetskih zrakoplova.

Hrabri i nedisciplinirani

Nijemci nisu bili načisto sa svojim španjolskim saveznicima. Španjolci nisu htjeli ni čuti za red i disciplinu, ali su zato bili ludo hrabri. Sovjetsko zapovjedništvo je u početku podcjenjivalo Španjolce, smatrajući da su oni slaba karika u neprijateljskoj obrani, te je na njih usmjeravala svoje glavne snage. Ispostavilo se međutim da Španjolci nisu baš toliko slabi. U borbama tokom veljače 1943. godine uspjeli su zaustaviti brojnije sovjetske trupe blizu sela Krasni Bor i nisu odstupili dok nije stiglo pojačanje. Doduše, imali su ogromne gubitke.

Kaznene ekspedicije

Pa ipak, hrabrost nije jedino po čemu je "Plava divizija" postala poznata. Kada je od okupatora oslobađano selo Dubrovka u Novgorodskoj oblasti pronađena su tijela sovjetskih vojnika koje su Španjolci mučili. Crvena armija im je uzvratila istom mjerom.

Francisco Franco je u jesen 1943. godine odlučio povući svoje trupe iz SSSR-a. I osim toga je jedan broj Španjolaca odlučio ostati na Istočnom frontu. Uz sve to, iz Španjolske su i dalje neslužbeno pristizali novi dobrovoljci. Kada je Crvena armija jurišala na Berlin, glavni grad Trećeg Reicha je branilo 7 000 španjolskih vojnika.

Španjolski, sovjetski i jugoslavenski general

Deseci tisuća Španjolaca su se raselili po svijetu poslije pada Republike i pobjede frankista u Španjolskoj. Preko šest tisuća ljudi (uglavnom komunista) završilo je u Sovjetskom Savezu.

Enrique Lister je u SSSR stigao ranije. On je početkom 1930-ih studirao na vojnoj akademiji "Frunze" u Moskvi i sudjelovao u izgradnji moskovskog metroa.

Početkom građanskog rata Lister je bio jedan od najbolje obučenih časnika u Španjolskoj i bavio se formiranjem dobrovoljačkih jedinica. Poslije poraza republikanaca vratio se u Sovjetski Savez, a zatim ponovo ratovao.

Enrique je 1944. godine dogurao do čina general-bojnika Crvene armije. Sudjelovao je u operaciji oslobađanja Lenjingrada od opsade. Tu je sreo svoje stare "prijatelje" iz građanskog rata, koji su se sada borili u "Plavoj diviziji".

Poslije rata se skrasio u Jugoslaviji i postao jedini čovjek u 20. stoljeću koji je bio general u tri različite vojske – španjolskoj, sovjetskoj i jugoslavenskoj.

Španjolci na sovjetskom nebu

Španjolski piloti su letjeli i na lovcima i na bombarderima i na transportnim zrakoplovima. Od prvih mjeseci su sudjelovalli u skoro svim većim zračnim borbama duž čitavog sovjetsko-njemačkog fronta. U Kurskoj bitci su nebom letjeli i sovjetski Španjolci i zrakoplovi "Plave eskadrile". Nije poznato da li je među njima bilo direktnih sukoba u zraku. Španjolski piloti su krajem rata angažirani kao predavači u školama za vojne pilote.

U neprijateljskoj pozadini

Velika većina Španjolaca je na strani SSSR-a ratovala u gerilskim i diverzantskim odredima. U kolovozu 1941. blizu Moskve je formirana najveća španjolska jedinica u Sovjetskom Savezu. Bio je to internacionalni partizanski odred Klimenta Vorošilova sa 133 borca, od toga 32 Španjolca. I zapovjednik Fransisco Guillon je bio Španjolac. Glavni zadatak odreda je bio širenje propagande u "Plavoj diviziji". Zato su partizani krenuli za ovom divizijom kada je prebačena u Lenjingrad. U jesen 1942. godine Gulillonovi borci su ubačeni u njemačku pozadinu u Lenjingradskoj oblasti. Preko šest mjeseci su organizirali diverzije uslijed kojih su vlakovi s njemačkim ešalonima izlijetali iz tračnica. Kada se u ožujku 1943. godine odred u borbama probio na sovjetsku stranu, u njemu su ostala samo četiri borca – dva Rusa i dva Španjolca.

Smatralo se da je Španjolka po imenu Africa bila najbolji vezist u obavještajno-diverzantskom odredu "Pobjednici" koji je bio aktivan u Ukrajini. Africa de Las Eras Gavilan je 1944. godine dobila ponudu da radi za sovjetsku vanjsku obavještajnu službu. Poslijeratne operacije u kojima je sudjelovao (tj. sudjelovala) "pukovnica Africa" i danas su pod velom državne tajne.