Slom Nijemaca kod Staljingrada: Svjedočanstva neprijatelja

Izvor: ITAR-TASS

Izvor: ITAR-TASS

S pravom kažu da je pobjeda Crvene armije u Staljingradskoj bitci promijenila tijek svjetske povijesti. „Ruski vjesnik“ objavljuje zapise pobijeđene strane, dnevničke dojmove i pisma rođacima koje su sovjetski vojnici pronašli među stvarima njemačkih vojnika ubijenih ili zarobljenih u ovoj bitci, jednoj od najvećih i najkrvavijih u povijesti.

U kotlu staljingradske bitke našle su se 22 divizije i preko 160 zasebnih jedinica njemačke Šeste armije i djelomično Četvrte tenkovske armije, tj. 330 tisuća vojnika. Sovjetske trupe između ostalog zaplijenile su ogromnu vojnu poštu neprijatelja, a također i dnevnike i druge bilješke zarobljenih njemačkih vojnika. Na većini tih materijala stoje datumi iz studenog i prosinca 1942. i prve polovice siječnja 1943.

Neprijateljska vojna pošta otpremljena je u Moskvu, u Glavnu političku upravu Radničko-seljačke Crvene armije, a odande u Posebnu grupu Instituta Marxa-Engelsa-Lenjina, osnovanu početkom rata pri Centralnom komitetu Svesavezne komunističke partije (boljševika). Posebnu skupinu činili su znanstveni radnici koji su dobro znali njemački. Oni su pregledavali, čitali i, ako je bilo potrebno, prevodili pisma, dnevnike i druge zapise oduzete od vojnika i časnika njemačke vojske, i na temelju tog materijala pripremali publikacije za izvještaje Sovjetskog informativnog biroa, ali i tematske i druge zbornike.


Izvor: RIA Novosti"

Najsadržajnija pisma je 1944. objavilo Vojnoizdavačko poduzeće Narodnog komesarijata obrane SSSR-a kao posebnu knjigu pod naslovom „Slom Nijemaca kod Staljingrada: Svjedočanstva neprijatelja“. Tiraž nije naveden, izdanje je džepno, tiskano na običnom novinskom papiru, tj. nije bilo predviđeno da se trajno čuva, tako da je knjiga postala bibliografska rijetkost. 

Sadržaj knjige ima neprocjenjivu vrijednost. Što se više vremenski udaljavamo od tog krvavog rata značaj spomenutih pisama i dnevnika je sve veći. Oni nam pomažu da objektivno i povijesno ispravno osvijetlimo bit i značaj bitke na Volgi, koja je izmijenila cijeli tijek i predodredila ishod Velikog domovinskog rata i čitavog Drugog svjetskog rata. Taj materijal je dragocjena riznica neoborivih dokaza, činjenica i argumenata.

Podnaslov knjige „Svjedočanstva neprijatelja“ govori o tome da su njemački časnici i vojnici pisali pisma, dnevnike i bilješke samo za sebe i svoje rođake i bližnje. Pisali su otvoreno, kako bi prenijeli bližnjima svoje dojmove i ono što su preživjeli, dočarali im istinu o bitkama oko Staljingrada i ocijenili snagu Crvene armije. Ta živa i neposredna svjedočanstva o ratu pisali su ljudi na prvoj liniji fronte, s one strane rovova i bunkera.

Predstavljamo čitateljima manji dio „svjedočanstava neprijatelja“.

„(...) Rusi su opskrbljeni najmodernijim oružjem i žestoko udaraju po nama. To se najbolje vidi u bitkama za Staljingrad. Ovdje moramo voditi teške borbe za svaki metar zemlje i podnositi velike žrtve, jer se Rusi bore uporno i žestoko, do posljednjeg daha (...)“

Iz pisma desetara Otta Bauera, p / p 43396 V, Germanu Kuggeu. 18. 11. 1942.


Izvor: ITAR-TASS

„(...) Staljingrad je pakao na zemlji. To je Verdun, crveni Verdun s novim naoružanjem. Napadamo svakodnevno. Ako ujutro uspijemo zauzeti 20 m, navečer nas Rusi odbace natrag (...)“

Iz pisma desetara Waltera Opermanna, p / p 44111, bratu. 18. 11. 1942.

„(...) Kada smo došli u Staljingrad bilo nas je 140, a 1. rujna, poslije dvotjednih borbi, ostalo nas je svega 16. Svi ostali su ranjeni i ubijeni. Nemamo nijednog časnika, tako da je dočasnik morao preuzeti zapovjedništvo nad jedinicom. Iz Staljingrada se tisuće ranjenika svakodnevno šalje u pozadinu. Kao što vidiš, naši gubici nisu mali (...)“

Iz pisma vojnika Henricha Malhusa, p / p 17189, desetaru Karlu Weizelu. 13. 11. 1942.

Staljingrad i zaokret u svjetskoj povijesti
2. veljače 1943. u Staljingradu je, zahvaljujući velikoj i skupo plaćenoj pobjedi Crvene armije, došlo do naglog zaokreta u svetskoj povijesti. Pa ipak, u zapadnoj literaturi se mogu vidjeti pokušaji falsifikacije ovog rata, prema kojima se odlučujući preokret nije dogodio na Volgi, nego u - sjevernoj Africi.

Danju se ne smije izvirivati iz zaklona, jer će te ubiti kao psa. Rusi imaju oštro i precizno oko. Bilo nas je 180, a ostalo nas je samo 7. Ranije smo imali 14 prvoklasnih mitraljezaca, a sada su ostala samo dvojica (...)“

Iz pisma mitraljesca Adolfa majci. 18. 11. 1942.

„(...) Kad biste samo mogli zamisliti kako brzo raste šuma križeva! Skoro svaki dan gine mnogo vojnika i često pomisliš: kad će doći red na tebe? Gotovo da i nema više starih vojnika (...)“

Iz pisma ženi dočasnika Rudolfa Tiechla, zapovjednika 14. čete 227. pješačke divizije.

„(...) Da, ovdje moramo zahvaljivati Bogu za svaki trenutak što smo ostali živi. Ovdje nitko neće pobjeći od svoje sudbine. Najužasnije je što moraš pokorno čekati kada će doći tvoj čas: ili sanitetskim vlakom u domovinu, ili kroz brzu i strašnu smrt na onaj svijet. Samo će malobrojni Bogom odabrani sretnici preživjeti rat na fronti kod Staljingrada (...)“

Iz pisma vojnika Paula Boltza Mariji Smud. 18. 11. 1942.

„(...) Bio sam na grobu Hillebrandta iz Elersa, ubijenog blizu Staljingrada. On se nalazi na velikom groblju, gdje leži oko 300 njemačkih vojnika. Tamo je još 18 vojnika iz moje čete. Tako velika groblja gdje su pokopani isključivo njemački vojnici sreću se gotovo na svakom kilometru oko Staljingrada (...)“

Iz pisma desetara Augusta Endersa, p / p 41651 A, ženi. 15. 11. 1942.

„(...) Ovdje je pravi pakao. U četama je ostalo najviše po 30 ljudi. Ništa slično još nismo doživjeli. Nažalost, ne mogu sve vam opisati. Ako sudbina dozvoli, jednom ću vam to ispričati. Staljingrad je grob za njemačke vojnike. Broj vojnih grobalja raste (...)“

Iz pisma mlađeg vodnika Josefa Ziemacha, p / p 27800, roditeljima. 20. 11. 1942.

„(...) 2. prosinca. Snijeg, samo snijeg. Hrana je ogavna. Cijelo vrijeme smo gladni.

6. prosinca. Porcije su još manje (...)

8. prosinca. Situacija s hranom je sve gora. Jedan hljeb kruha na sedmoricu. Sada ćemo morati prijeći na konjetinu.

12. prosinca. Danas sam pronašao komadić starog pljesnivog kruha. To je bila prava poslastica. Jedemo samo jednom dnevno, kada nam podjele hranu, a onda 24 sata gladujemo (...)“

Iz dnevnika dočasnika Josefa Schafsteina, p / p 27547.


Izvor: RIA „Novosti"

„(...) 22.-25. studeni. Ruski tenkovi nas obilaze i napadaju s krila i s leđa. Svi bježe u panici. Krenuli smo kroz stepe u marš dug 60 km. Idemo u pravcu Surovikina. U 11 sati nas ponovo napadaju ruski tenkovi i 'kaćuša'. Svi opet bježe.

6. decembar. Vremenske prilike su sve gore. Odjeća se smrzava na tijelu. Tri dana nismo jeli i nismo spavali. Fritz mi prepričava razgovor koji je čuo među vojnicima: radije će prebjeći ili se predati (...)“

Iz dnevnika narednika vojne policije Helmuta Megenburga. 

„(...) Jučer smo dobili votku. Upravo u tom trenutku smo klali psa, i votka nam je dobro došla. Hetty, ja sam ukupno zaklao već četiri psa, a drugovi se nikako ne mogu zasititi. Jednom sam ubio svraku i skuhao je (...)“

Iz pisma vojnika Otta Sechtiga, 1. četa 1. bataljona 227. pješadijskog puka 100. lake pješačke divizije, Hetty Kaminskoj. 29. 12. 1942.

„(...) 26. prosinca. Danas smo za blagdane skuhali mačku.“

Iz bilježnice Wernera Claya, p / p 18212.

"(...) 23. studenog. Poslije ručka su nas nevjerojatno napadali ruski avioni. Ništa slično još nismo doživjeli. A nema nijednog njemačkog zrakoplova. Da li se to zove nadmoć u zraku?

24. studenog. Poslije ručka jeziva paljba. Naša četa je izgubila polovicu vojnika. Ruski tenkovi prolaze po našoj poziciji, avioni nas napadaju. Imamo ubijenih i ranjenih. Ovo je naprosto neopisivi užas (...)“

Iz dnevnika dočasnika Germana Trepmanna, 2. bataljon 670. pješadijskog puka 371. pješačke divizije. 

„(...) 19. studenog. Ako izgubimo ovaj rat, osvetit će nam se za sve što smo učinili. Kod Kijeva i Harkova su strijeljane tisuće Rusa i Židova sa ženama i djecom. To je naprosto nevjerojatno. Ali upravo zbog toga treba uložiti sve napore da pobijedimo u ratu.

24. studenog (...) Ujutro smo stigli do Gumraka. Tamo je prava panika. Iz Staljingrada se u neprekidnoj koloni kreću vozila i komore. Spaljuju se kuće, namirnice i odjeća. Kažu da smo opkoljeni. Oko nas padaju bombe. Zatim stiže priopćenje da je Kalač, koji su Nijemci bili zauzeli, sada ponovno u rukama Rusa. Protiv nas je navodno poslano 18 divizija. Mnogi su klonuli duhom. Neki već govore da će se ubiti... U povratku iz Karpovki vidjeli smo jedinice koje su spalile odjeću i dokumente (...)

12. prosinca. Ruski avioni su sve drskiji. Gađaju nas iz avionskih topova i ujedno bacaju bombe s odgođenim djelovanjem. Vogt je ubijen. Tko je sljedeći?

5. siječnja. Naša divizija ima groblje kod Staljingrada gdje je pokopano preko 1000 vojnika. To je naprosto užasno. Za one koji su sada iz motoriziranih jedinica prekomandirani u pješadiju može se reći da su osuđeni na smrt.

15. siječnja. Nema izlaska iz ovog kotla, i neće ga biti. S vremena na vrijeme oko nas eksplodiraju mine (...)“

Iz dnevnika oficira F. P, 8. laki topovsko-mitraljeski park 212. puka. 

„(...) Kako smo divno mogli živjeti da nije bilo ovog prokletog rata! A sada moramo lutati po ovoj užasnoj Rusiji, i zbog čega? Kad mislim o tome, dođe mi da urlam od negodovanja i gnjeva (...)“

Iz pisma mlađeg vodnika Arnauda Betza, 87. artiljerijski puk 113. pješačke divizije, p / p 28329 D, zaručnici. 29. 12. 1942.

Volgograd, grad Staljingradske bitke
Volgograd je grad strašne i odlučujuće Staljingradske bitke, ona je njegova definicija, od Mamajevog kurgana i Majke Domovine, preko jedinog drveta koje je preživjelo rat, do njegovih sadašnjih stanovnika i onih koji su u njemu pokopani.

„(...) Često se pitaš: čemu sva ova stradanja, da nije ljudski rod skrenuo s uma? Ali o tome ne treba razmišljati, jer se rađaju čudne misli koje Nijemcu ne trebaju padati na um. Ali ja se tješim time da o sličnim stvarima razmišlja 90 posto vojnika koji se bore u Rusiji.“

Iz pisma desetara Albrechta Ottena, p / p 32803, ženi. 1. 1. 1943. 

„(...) 15. siječnja. Front se ovih dana raspao. Sve je ostavljeno na milost i nemilost sudbine. Nitko ne zna gdje se nalazi njegov puk, njegova četa, svatko je prepušten samome sebi. Opskrba je i dalje užasna, tako da je trenutak sloma jednostavno neodgodiv.

Posljednjih dana se ovako sve odvija: napada nas šest ili devet 'SB-2' ili 'Il-2 ' s dva-tri lovca. Oni još ne zađu za horizont, a već izranjaju sljedeći i istresaju na nas svoje bombe. Svaki stroj ima po tri-četiri teške bombe. Ta glazba se čuje neprekidno. Noću bi valjda trebao biti mirnije, ali brujanje ne prestaje. Ti momci lete ponekad 50-60 m iznad zemlje, a naši protuavionski topovi se ne čuju. Municija je potpuno istrošena. Njihovi avioni potpuno uništavaju naše bunkere.

Prolazeći kroz Gumrak vidio sam gomilu naših vojnika u povlačenju. Idu nogu pred nogu u najrazličitijim mundirima, omotavši oko sebe svu moguću odjeću ne bi li se nekako zagrijali. Odjednom jedan vojnik padne u snijeg, a drugi ravnodušno prođu pored njega. Komentar je izlišan!

18. siječnja. U Gumraku po cestama i na poljima, u bunkerima i oko njih, leže njemački vojnici koji su umrli od gladi, a zatim se smrzli (...)“

Iz dnevnika oficira-vezista, natporučnika Gerharda Rumpfinga, 96. pješadijski puk 44. pješačke divizije.

„(...) U našem bataljunu samo za protekla dva dana ubijeno je, ranjeno ili se smrzlo 60 ljudi, preko 30 ljudi je dezertiralo, streljiva je ostalo samo do večeri, vojnici tri dana ništa nisu jeli, mnogima su noge promrzle. Pitamo se što da radimo. Čitali smo 10. siječnja letak na kojem je bio tiskan ultimatum. To nije moglo ne utjecati na našu odluku. Odlučili smo se predati i samim tim spasiti život našim vojnicima (...)“

Iz izjave zarobljenog kapetana Kurta Mandelchelma, zapovjednika 2. bataljona 518. pješadijskog puka 295. pješačke divizije, i njegovog ađutanta poručnika Karla Hotschaldta. 15. 1. 1943.

„Svih 49 vojnika baterije čitalo je sovjetski letak-ultimatum.

Nakon čitanja rekao sam drugovima da smo osuđeni na propast i da je ultimatum Paulus ustvari pojas za spašavanje koji nam je bacio velikodušni protivnik (...)“

Iz izjave zarobljenog Martina Handera.


Izvor: ITAR-TASS

„(...) Kada sam pročitao ultimatum strašno sam se razgnjevio na naše generale. Oni su očito odlučili nas sve sahraniti na ovom vražjem mjestu. Neka generali i oficiri sami ratuju. Od mene je dosta. Sit sam ratovanja (...)“

Iz izjave zarobljenog desetara Josefa Schwartza, 10. četa 131. pješadijskog puka 44. pješačke divizije. 2. 1. 1943.

„(...) Opkoljeni smo od 21. studenog. Situacija je beznadna, samo što naši zapovjednici to ne žele priznati.

Ništa ne dobivamo osim par žlica juhe od konjetine (...)“

Iz pisma dočasnika R. Schwartza, p / p 02493 S, ženi. 16. 1. 1943.

„... Glavni uzrok katastrofe njemačkih trupa kod Staljingrada je nadmoć Rusa u artiljeriji, tenkovima, avijaciji, municiji i ljudskim resursima.

Ruski tenkovi su djelovali vrlo dobro, pogotovo tenkovi T-34. Veliki kalibar njihovih topova, dobar oklop i velika brzina osiguravaju ovom tipu tenka nadmoć u odnosu na njemačke tenkove. Ruski tenkovi su se taktički dobro koristili u ovim posljednjim borbama.

Divovska Majka Domovina
Na Mamajevom kurganu, brdu iznad Volgograda, na mjestu epske Staljingradske bitke, stoji kolosalna, moćna i strašna statua Majke Domovine s mačem dugim 33 metra.

Artiljerija je djelovala dobro. Može se reći da je imala neograničene količine streljiva, o čemu je svjedočila snažna i vrlo učestala paljba topništva i teških minobacača. Teški minobacači snažno djeluju na moral i nanose velike gubitke.

Avijacija je djelovala u velikim skupinama i vrlo često bombardirala naše komore, skladišta municije i transport (...)“

Iz izjave zarobljenog general-majora Moritza von Drebbera, zapovjednika 297. pješačke divizije.

(...) Kod nas je do sutrašnjeg dana nacionalna žalost: borba u Staljingradu je završena. To je najteži udarac od početka rata; sada se i na zapadnom Kavkazu vode teške borbe. Sada se, izgleda, mobiliziraju posljednji ostaci!...“

Iz pisma Helge Steinkoggler (Steinach), p / p 36572, doktoru Albertu Poppiju. 5. 2. 1943.

„(...) Sada se svi vojnici strašno boje da se nađu u obruču, kao što se dogodilo s njemačkim jedinicama na Kavkazu i kod Staljingrada (...)

(...) U posljednje vrijeme povećao se broj vojnika koji ne vjeruju u pobjedu Njemačke (...)

(...) Na vojnike je najdublji dojam ostavila propast Šeste armije kod Staljingrada (...)“

Iz izjave zarobljenog natporučnika Gottfrieda Zielecka, 1. četa 317. pješadijskog puka 211. pješačke divizije. 22. 2. 1943.

„... Za operaciju opkoljavanja i likvidacije Šeste njemačke armije može se reći da je remek-djelo strategije. Poraz njemačkih trupa kod Staljingrada imat će veliki utjecaj na daljnji tijek rata. Bit će potrebni ogromni napori i mnogo vremena da se nadoknade ogromni gubici u ljudstvu, tehnici i vojnim materijalima koje su pretrpjele njemačke oružane snage zbog propasti Šeste armije (...)“

Iz izjave zarobljenog general-leitenanta Aleksandra von Daniela, zapovjednika 376. njemačke pješačke divizije.

Ruski tekst na sajtu File-rf.ru