Staljingradska bitka bila je jedan od najstrašnijih i najkrvavijih okršaja u povijesti čovječanstva i prelomna točka ne samo Drugog svjetskog rata, nego i svjetske povijesti. Izvor: ITAR-TASS.
Rusija je 2. veljače 2013. obilježila 70 godina od pobjede Crvene armije u bitci kod Staljingrada.
Bilo je u Drugom svjetskom ratu i drugih pobjeda sovjetskog oružja, i one su po strateškim rezultatima i razini vojne vještine bile vrlo uspješne. Zašto se onda među njima posebno izdvaja pobjeda kod Staljingrada? Povodom 70. godišnjice Staljingradske bitke nije naodmet malo razmisliti o tome.
U interesu povijesne znanosti i razvoja međunarodnih odnosa ratna povijest treba osloboditi od duha konfrontacije, i znanstvena istraživanja podrediti interesima dubokog, pravednog i objektivnog tumačenja Drugog svjetskog rata, pogotovo Staljingradske bitke. Ovo stoga što bi pojedini željeli falsificirati povijest kada je riječ o Drugom svjetskom ratu, i „prepraviti“ tijek rata na papiru.
Značaj Staljingradske bitke i njen utjecaj na tijek Drugog svjetskog rata
Po završetku rata u zapadnoj literaturi pojavile su se tvrdnje da najznačajnija prekretnica u Drugom svjetskom ratu nije bila Staljingradska bitka, nego pobjeda savezničkih trupa kod El Alameina.
Naravno, istine radi treba reći da su saveznici kod El Alameina odnijeli veliku pobjedu koja je bitno doprinijela konačnom slomu zajedničkog neprijatelja.
Međutim, u vojnostrateškom smislu treba imati u vidu da je Staljingradska bitka vođena na ogromnom teritoriju od skoro 100 tisuća kvadratnih kilometara, a operacija kod El Alameina u relativno uskom pojasu afričkog primorja.
Kod Staljingrada je u pojedinim fazama bitke s obje strane sudjelovalo preko 2,1 milijuna ljudi s preko 26 tisuća topova i minobacača, 2,1 tisuća tenkova i preko 2,5 tisuća borbenih aviona. Njemačko zapovjedništvo je na Staljingrad poslalo 1 milijun i 11 tisuća vojnika, 11290 topova, 675 tenkova i 1216 aviona. Kod El Alamejna je Romelov afrički korpus imao svega 80 tisuća vojnika, 540 tenkova, 1200 topova i 350 aviona.
Bitka kod Staljingrada trajala je 200 dana (od 17. srpnja 1942. do 2. veljače 1943), a borba kod El Alameina 11 dana (od 23. listopada do 4. studenog 1942). Intenzitet i žestina ovih dviju bitaka uopće se ne mogu usporediti. Kod El Alameina nacistički blok je izgubio 55 tisuća ljudi, 320 tenkova i oko tisuću topova, dok su kod Staljingrada gubici Njemačke i njenih saveznika (Italije, Rumunjske, Mađarske i Hrvatske) bili 10-15 puta veći, a zarobljeno je oko 144 tisuća ljudi. I gubici sovjetske armije bili su veliki i nenadoknadivi: poginuo je 478.741 vojnik. Pa ipak, naše žrtve nisu bile uzaludne.
Neusporediv je i vojnopolitički značaj spomenutih događaja. Staljingradska bitka vođena je na glavnom ratnom poprištu Europe, gdje se odlučivao ishod rata. Operacija kod El Alameina odvijala se u Sjevernoj Africi, tj. na sporednom ratištu, tako da je ona mogla imati samo posredan utjecaj na tijek rata. U to vrijeme čitav je svijet pomno pratio upravo događaje u Staljingradu, a ne u El Alameinu.
Veliki porazi i ogromni gubici Vermachta kod Staljingrada naglo su pogoršali vojnopolitički i ekonomski položaj Njemačke i izazvali su u njoj veliku krizu. Primjera radi, kod Staljingrada su gubici Njemačke u tenkovima i automobilima bili ravni njihovoj šestomjesečnoj proizvodnji u njemačkim tvornicama, gubici u topovima bili su ravni četvoromjesečnoj, a u minobacačima i vatrenom oružju – dvomjesečnoj proizvodnji. Da bi nadoknadila tako velike gubitke, njemačka vojna industrija morala je raditi na granici mogućnosti. Naglo se osjetio i veliki nedostatak ljudstva.
Katastrofa na Volgi primjetno je utjecala i na moralno stanje Vermachta. U njemačkoj vojsci povećao se broj dezertera i vojnika koji su otkazivali poslušnost komandirima, a učestali su i ratni zločini. Poslije Staljingrada njemački je vojni sud svojim vojnicima izricao znatno više smrtnih kazni. Hitlerovi vojnici nisu više bili tako ustrajni u borbenim djelovanjima, počeli su se bojati napada s krila i opkoljavanja. U jednom dijelu političkog i vojnog vrha pojavilo se opozicijsko raspoloženje prema Hitleru.
Pobjeda Crvene armije kod Staljingrada potresla je vojni vrh Njemačke, izazvala potištenost njezinih saveznika, posijala paniku i prouzrokovala nerješive proturječnosti u njihovom taboru. U želji da se spase od predstojeće katastrofe, vlasti Italije, Rumunjske, Mađarske i Finske počele su tražiti povod za istupanje iz rata i ignorirali su Hitlerove naredbe o upućivanju trupa na sovjetsko-njemačku frontu. Od 1943. Crvenoj armiji se ne predaju samo pojedini vojnici i oficiri, nego čitavi odredi i jedinice rumunjske, mađarske i talijanske vojske. Zaoštravaju se odnosi između Vermachta i savezničkih trupa.
Potpuni slom nacističke armade kod Staljingrada doprinio je otrežnjenju vladajućih krugova Japana i Turske, i njihovom odustajanju od ulaska u rat protiv SSSR-a.
Uspjesi Crvene armije kod Staljingrada i kasnije u zimskim operacijama 1942-1943. utjecali su na sve veću međunarodnu izolaciju Njemačke. Sovjetske vlasti su 1942-1943. uspostavile diplomatske odnose s Austrijom, Kanadom, Nizozemskom, Kubom, Egiptom, Kolumbijom i Etiopijom, a ponovno su uspostavile i ranije prekinute diplomatske veze s Luksemburgom, Meksikom i Urugvajem.
Sve to govori da je upravo bitka kod Staljingrada slomila leđa Vermachtu i označila početak potpunog preokreta u Drugom svjetskom ratu u korist antihitlerovske koalicije. Bolje rečeno, Staljingrad je omogućio da dođe do tog preokreta.
General Mahmut Ahmetovič Garejev je predsjednik Vojne akademije, doktor vojnih i povijesnih znanosti i sudionik u Drugom svjetskom ratu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
