Zašto je Rusija htjela, ali nije mogla spasiti Bure od Britanaca?

"Pobožni farmeri koji su odlučili svojom krvlju braniti slobodu domovine uvijek će biti bliži svetoj Rusiji nego hladnokrvna i samoživa Engleska, naš iskonski neprijatelj", pisao je 16. listopada 1899. godine popularni ruski list "Novo vrijeme".

Ova emotivna bilješka je bila izazvana englesko-burskim ratom koji je upravo počeo u Južnoj Africi. Buri, potomci nizozemskih, njemačkih i francuskih kolonista, u spomenutom ratu su branili nezavisnost svojih dvaju država (Transvaal i Slobodna Država Oranje) od Britanskog carstva.

Drugi burski rat u Transvaalu, poraz Engleza u Berkelaktu. Naslovna stranica francuskog lista Le Petit Parisien, 17. studenog 1901.

Getty Images

Borba koju su vodili Buri izazvala je veliki odjek u mnogim zemljama širom svijeta, pa i u Carskoj Rusiji, gdje je oduševljenje slobodoljubivim narodom bilo praćeno nepomirljivom anglofobijom.

Rusi i Buri – bratski narodi

"Buri su imali puno zajedničkog s Rusima... Oni su, kao i Rusi, prvenstveno zemljoradnički narod. Skloni su, kao i Rusi, ekstenzivnoj zemljoradničkoj kulturi", pisao je već spomenuti list "Novo vrijeme".

U ruskom društvu je isticana čak i sličnost vanjskog izgleda i karaktera ruskog i burskog naroda. Buri su, kao i Rusi, bili snažni, krupni i bradati. Bili su isto tako pobožni i miroljubivi, vrijedni i strogo patrijarhalni domaćini.

Afrikaneri s puškama u vagonu za vrijeme Drugog burskog rata.

Getty Images

Kada je počeo oružani sukob burofilija je obuzela cijelu Rusiju. U ruskim krčmama su ljudi često pjevali "bursku himnu" i pričali o ratu u Africi.

Rusi su u crkvama prikupljali priloge i slali Burima, a kada je burski general Piet Cronjé zarobljen, od dobrovoljnih priloga su napravili "bratinu", ogroman pehar sa srebrnim ornamentom i poslali mu. Uz pehar su priložili papire s potpisima 70 000 ljudi.

Piet Cronjé, burski vođa i ratnik, predaje se lordu Robertsu, Pardeberg, JAR 1900. Cronjé (1835.-1911.) se borio protiv Britanaca u Prvom burskom ratu. 29.12.1895. pobijedio Jamesonov odred kod Krugersdorpa. U Drugom burskom ratu (1899.-1902.) je pobijedio Britance kod Magersfonteina 11.12.1899.

Getty Images

U pojedinim novinama su periodično objavljivani apeli poput ovih: "Mi imamo dovoljno vlastitih briga i nevolja", "Zaboga, što se vi brinete za Bure? Mislite na svoj narod", ali su se isti odmah podvrgavani osudi. Cijela Rusija je bila obuzeta sveopćom mržnjom prema "proždrljivom Britancu" koji se okomio na nezavisnost malih naroda.

Kako ističu istraživači ovog sukoba A. Davidson i I. Filatova, u povijesti Rusije nije bilo mnogo slučajeva u kojima je društvo po nekom pitanju bilo složno. Čak su i liberali kritizirali Veliku Britaniju zbog toga što je izdala liberalne ideje.

Ratni poklič

17. ulanski puk u Bitci kod Magerfonteina

Richard Caton Woodville, Jr.

Opsjednute anglofobijom, usijane glave u Rusiji su na sav glas govorile o tome kako je neophodno zaratiti protiv Velike Britanije. I zaista, Engleze su tada osuđivale mnoge zemlje, uključujući Francusku, Njemačku i Nizoemsku. Vatikan je vodio sveobuhvatnu antibritansku propagandu u cijelom svijetu. Osim toga, neočekivane pobjede Bura na početku rata ozbiljno su poljuljale autoritet "gospodarice mora".

Rusko rukovodstvo, međutim, nije se htjelo upuštati u otvoreni rat radi dalekih polumitskih južnoafričkih zemljoposjednika. Car Nikolaj II. je 22. ožujka 1900. godine napisao majci carici-udovici Mariji Fjodorovnoj sljedeće: "Nevjerojatno je kakve se gluposti šire po gradu... Da mi idemo u Moskvu i da će tamo svečano biti objavljen rat Engleskoj".

Car Nikolaj II. Romanov na smotri vojnika Izmajlovskog puka.

Javno vlasništvo

Pa ipak, Rusija je bila na strani Bura, a u svijetu je tretirana kao sila koja može zaustaviti Engleze, bilo vojnim, bilo diplomatskim putem. Međutim, svi napori koje su Rusi uložili u tom pravcu bili su uzaludni.

Pola godine prije početka rata u Haagu je na inicijativu Sankt-Peterburga sazvana mirovna konferencija posvećena riješavanju sukoba koji se tada zaoštravao. Potpisano je nekoliko dokumenata koji su imali status preporuke i praktički nisu značili ništa, niti su spriječili početak borbenih djelovanja. Britanci čak nisu dozvolili predstavnicima burskih republika da dođu u Haag.

Kada je rat već bio u toku, Sankt-Peterburg je pokušao s Berlinom i Parizom formirati antibritansku alijansu. Ideja je propala jer Nijemci i Francuzi nisu mogli riješiti međusobni sukob oko Alzasa i Lotaringije.

Car Nikolaj II. je bio uvjeren da će u svakom trenutku moći zaustaviti oružani sukob. Ubrzo poslije početka rata napisao je svojoj sestri, velikoj kneginji Kseniji: "Ti znaš, draga moja, da ja nisam gord, ali mi prija što se samo u mojim rukama nalazi sredstvo koje konačno može promijeniti tok rata u Africi. I to je vrlo jednostavno sredstvo – izdati telegrafom naređenje svim turkestanskim (srednjoazijskim) trupama da se mobiliziraju i koncentriraju na granici. I ništa više! Nikakve najmoćnije flote ovoga svijeta ne mogu nas spriječiti da se obračunamo s Engleskom upravo tamo gdje je ona najranjivija".

Kasnije se ispostavilo da su ove samouvjerene careve riječi ipak bile samo riječi. Velika Britanija je jednostavno ignorirala djelomičnu mobilizaciju Kavkaskog vojnog korpusa – bila je potpuno sigurna da se Rusija neće odlučiti za ulazak u veliki rat.

Stvarna pomoć

Diplomacija i prilozi nisu bili jedina pomoć koju je Rusija pružila Burima. Poslala im je i 225 dobrovoljaca. Bilo je neusporedivo više onih koji su htjeli ići u rat, ali mnogi nisu mogli financijski podnijeti dugo i skupo putovanje na drugi kraj svijeta.

Burski general Jevgenij Maksimov

Javno vlasništvo

Službena ruska statistika nije evidentirala emigrante iz Carske Rusije, posebno Židove, koji su se još prije izbijanja sukoba trajno nastanili u Transvaalu i Slobodnoj Državi Oranje. I oni su se latili oružja kad ih je nova domovina pozvala.

Među ruskim dobrovoljcima se najviše istaknuo potpukovnik u mirovini, Jevgenij Maksimov. On je kod Bura dogurao do generalskog čina.

Zahvaljujući Maksimovu, burske trupe su prestale s sporadičnim izviđanjem i pristupile sustavnom, dobro osmišljenom i pripremljenom rekognisciranju terena. Osim toga, Maksimov je dosta doprinijeo da se burska gerila disciplinira, da zbije redove i da se bez pogovora potčinjava zapovjedništvu, što je povećalo njihovu borbenu učinkovitost.

Rusko-nizozemski sanitarni odred krenuo je iz Peterburga u pomoć Burima. Varšavski željeznički kolodvor 1899.

Javno vlasništvo

U Transvaal su stigla dva ruska odreda Crvenog križa. Bio je to najveći kontingent medicinskih radnika iz Europe. Prvi je u Južnu Afriku otišao tzv. vladin odred, koji je neposredno prije toga stekao neprocjenjivo iskustvo u Abisiniji (Etiopiji).

Drugi je bio dobrovoljački odred formiran od sredstava koje je priložilo rusko stanovništvo. Jednu polovicu odreda su činili Rusi, a drugu Nizozemci, "radi lakšeg kontakta s vlastima i žiteljima Transvaala".

Oba odreda su ostala u Južnoj Africi sve do pada dvaju republika. Buri su bili oduševljeni tim odredima i vrlo su ih poštovali iako su najčešće bili prilično podozrivi prema Europljanima.

Drugi burski rat u Transvaalu, britanski dobrovoljci se vraćaju iz Anglo-burskog rata.

Javno vlasništvo

Ubrzo se ispostavilo da su Rusi u tom ratu dosta pomogli i Englezima, a da nisu bili ni svjesni toga. Naime, u rujnu 1901. godine se saznalo da britanske trupe u Transvaalu nabavljaju konje za vuču iz Rusije. Izvjesni general Thomson je masovno otkupljivao u Rusiji konje i izvozio ih kroz luku u Odessi.

U tom trenutku je bilo prodano već 40 000 konja, a kupovina nije prestajala. Ministarstvo obrane nije imalo mogućnost zakonom zabraniti prodaju konja Britaniji, pa se trudilo da na sve načine oteža i sabotira taj posao.

Velika Britanija je potukla Bure i uza svu pomoći Rusije i drugih zemalja koje su im bile naklonjene i 1902. godine pripojila njihove države svom velikom carstvu. Rusija to nije mogla spriječiti.

Poslije rata je anglofobija još neko vrijeme dominirala u ruskom društvu, da bi se sve iz korijena promijenilo 1907. godine, kada su dva carstva odlučila prijeći preko svih nesuglasica i potpisati zajedničku konvenciju kojom je okrunjeno formiranje Antante.