Kako se Sovjetski Savez zaljubio u Afriku

Angolska delegacija polaže cvijeće ispred Lenjinovog mauzoleja u SSSR-u.

Angolska delegacija polaže cvijeće ispred Lenjinovog mauzoleja u SSSR-u.

A. Kovtun, B. Korzin/TASS
Nakon što su se kolonijalna carstva u Africi raspala, Moskva je učinila sve što je mogla kako bi "afrički drugovi" prihvatili socijalizam - ali romantika nije dugo trajala.

"Tijekom još jedne krize u Angoli, tamo smo oružje transportirali pomoću aviona i brodova, radilo se o tonama oružja", rekao je jedan ruski vojni specijalist opisujući koliko je pomoći Sovjetski Savez pružio socijalističkoj vladi Angole tijekom građanskog rata 1970-ih.

Teško je precijeniti koliko je pozornosti Moskva posvećivala Angoli. Prema Sergeju Kolomninu, bivšem vojnom prevoditelju koji je tamo služio od 1975. do 1991., u Angoli je u ulozi vojnih savjetnika bilo prisutno 105 generala i admirala i 7211 časnika iz SSSR-a.

Etiopski prosovjetski vojnici.

Angola nije bila jedina afrička zemlja koju je Sovjetski Savez prigrlio. Od 1960-ih do kasnih 1980-ih Moskva je slala časnike, inženjere i tehničke stručnjake kako bi pomogli Afrikancima da izgrade (ili obnove) svoju infrastrukturu; primali su afričke studente na sovjetska sveučilišta; i trošili milijarde dolara izravno na financijsku pomoć.

Nije im vraćeno puno - kako je Vladimir Putin naveo u listopadu 2019., Rusija je poništila 20 milijardi američkih dolara duga Afrike prema SSSR-u. Zašto je SSSR pomagao Afrikancima i zašto je zauzvrat dobio tako malo?

Rane godine

"Afrika je postala pitanje od važnosti za dio Rusa tijekom 19. stoljeća i Drugoga burskog rata", rekla je povjesničarka Irina Filatova za Kommersant. "Sljedeće razdoblje opsesije Afrikom započelo je s Kominternom [međunarodnim udruženjem komunističkih partija na čelu sa SSSR-om, koji je bio aktivan od 1919. do 1943.] Ona je bila zainteresirana za komunistički pokret u Južnoj Africi i inzistirala na tome da se tamo stvori 'neovisna urođenička republika', bez objašnjenja što se točno pod tim podrazumijeva."

Sve do 1958.-1960. SSSR nije previše pažnje posvećivao Africi i problemima tog kontinenta; bio je previše okupiran održavanjem vlastite industrije i sigurnosti i borbama u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Nekoliko je studenata iz Afrike studiralo u Moskvi, nešto je novca poslano afričkim komunistima, no bila je to zaista smo kap u moru. "Moskva je posvećivala malo pozornosti afričkim specifičnostima, jer oni zapravo uopće nisu poznavali Afriku", objasnila je Filatova.

Hvatanje prilike

Gamal Abdel Naser od Egipta bio je prvi afrički vođa koji je uspostavio prijateljske odnose sa SSSR-om.

Sve se promijenilo četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća kada su europske sile (uglavnom Velika Britanija i Francuska) počele gubiti kontrolu nad svojim bivšim kolonijama. S pojavom novih država na karti i ljevičarskim pokretima u porastu širom svijeta, SSSR je pokušao što je više moguće obojati Afriku u crveno.

Počeli su s arapskim zemljama na sjevernom dijelu kontinenta: na primjer, Gamal Abdel Naser od Egipta (predsjednik od 1956. do 1970.) bio je jedan od najboljih prijatelja SSSR-a te je uživao podršku Moskve tijekom arapskih sukoba s Izraelom. Egipat je bio prva afrička zemlja s kojom je SSSR potpisao trgovinski ugovor, a slijedili su ga Tunis (1957.), Maroko (1958.), Gana, Etiopija i Gvineja (sve 1959).

Između ostalog, SSSR je pomagao Africi s liječnicima. Sovjetska primalja u Lubangu, Angola.

Kasnije je SSSR pokazao entuzijazam za rad i u supsaharskoj Africi: Nikita Hruščov (sovjetski vođa od 1953. do 1964.) je iskoristio govor u UN-u da pozove na neovisnost kolonijalne Afrike te je pozdravio proces dekolonizacije. "SSSR je uspostavio posebno bliske veze s takozvanim zemljama modela socijalističkog razvoja (Gvineja, Gana, Kongo, Mali, Etiopija, Angola, Mozambik i Benin)", napominje TASS.

Profit na prvom mjestu

Asuanska brana u Egiptu. Sagradili su je sovjetski stručnjaci.

Aleksej Salnikov, visokopozicionirani časnik KGB-a, prisjetio se kako je Hruščov rekao: "U osnovi Africi prodajemo komunizam. Ali zapravo moramo platiti Afrikancima da ga kupe." Hruščov je pritom mislio na to da većina Afrikanaca nije spremna prihvatiti komunističke ideje bez ozbiljne ekonomske pomoći. Sve je funkcioniralo upravo onako kako je Karl Marx predvidio: ekonomija definira politiku.

Sovjeti su potpisali ugovore o suradnji s 37 afričkih država i sudjelovali u izgradnji oko 600 poduzeća, tvornica i postrojenja. Među njima su, na primjer, Asuanska brana, ključna za egipatsku poljoprivredu i opskrbu energijom, brana Capanda, koja osigurava struju većini Angole, postrojenja u Kongu i Nigeriji i drugi veliki infrastrukturni projekti diljem kontinenta.

Također, SSSR je mnogim afričkim klijentima pružio financijske kredite, a ponekad i nesebičnu financijsku pomoć. Kasnije će takva velikodušnost postati predmet kritike - jer doista nije puno pomogla, kako se pokazalo.

Tajni ratovi

Afrički vojnik ispred sovjetskog tenka T-34.

Sovjetski "vojni savjetnici" su neslužbeno sudjelovali u afričkim ratovima - njihov je rad bio povjerljiv. Oni su odigrali važnu ulogu u najmanje tri rata:

- Angolskom građanskom ratu (1975.-1992.), u kojem je SSSR podržavao ljevičarski Narodni pokret za oslobođenje Angole;

- Građanskom ratu u Mozambiku (1977.–1992.), u kojem je Moskva također bila na strani ljevičara;

- Ogadenskom ratu između Etiopije i Somalije (1977.-1978.). Ovaj sukob je bio škakljiv: Moskva je morala birati između dvije službeno prosocijalističke države koje su se sukobile oko pokrajine Ogaden u Istočnoj Africi. Sovjeti su odabrali Etiopiju, što je Somalce prisililo da se okrenu Amerikancima.

Afričke su zemlje u svakom od tih ratova zapravo bile šahovnica na kojoj su Moskva i Washington podržavali različite stranke. "Nitko tamo nije poslao sovjetsku vojsku", objasnio je Sergej Kolomnin. "Ali naši savjetnici, naši specijalci, bolničari, piloti... svi su bili tamo." Vojna pomoć je bila opipljiva: prosovjetska strana je pobijedila u svakom od tih sukoba.

Obrazovanje

Sovjetski bravar podučava afričkog studenta.

Osim ekonomije i politike, Sovjeti su uložili velike napore u podizanje nove, prosovjetske afričke elite, pozivajući studente iz Afrike na studij u SSSR-u. Od 1949. do 1991. godine u SSSR-u je studiralo oko 60 tisuća Afrikanaca. Najveće sveučilište koje ih je primalo bilo je Sveučilište prijateljstva među narodima u Moskvi, nazvano po Patriceu Lumumbi, prosovjetskom premijeru Konga koji je ubijen 1960. godine.

Bilo je i nekoliko mračnih epizoda. Primjerice, izbio je skandal nakon što je student iz Gane pronađen mrtav u Moskvi - neki su njegovi sunarodnjaci vjerovali da su ga ubili lokalni huligani te su iz protesta izašli na ulice. No SSSR je općenito bio gostoljubivo mjesto za Afrikance. "Većina je sovjetskih ljudi prema nama bila prijateljski nastrojena; pozivali su nas u svoje kuće... Neki od nas su se čak oženili za sovjetske žene", prisjetio se Edward Na iz Gane u intervjuu za BBC. Mnogi su od onih koji su diplomirali na sovjetskim institutima oblikovali elite svojih zemalja - osobito u području medicine i industrije.

Egzodus

Listopad 2019. Predsjednik Rusije Vladimir Putin sa sudionicima summita Rusija-Afrika.

Nažalost, sovjetski je fokus na Afriku bio previše isprepleten s ideologijom da bi mogao izdržati kolaps socijalističkog sustava. U devedesetima, kada je SSSR prestao postojati, a Rusija imala previše vlastitih problema, razina utjecaja Moskve na kontinentu drastično je pala.

"Postsovjetske godine su bile obilježene slabljenjem ruske pozornosti prema Africi; s druge se strane uloga Rusije na kontinentu smanjila", napisao je afrikanist Aleksandar Želtov 2012. Danas su pokušaji jačanja uloge Rusije u Africi opet na dnevnom redu (poput nedavnog summita Rusija-Afrika u Sočiju), ali ovdje Moskva zaista mora krenuti ispočetka.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće