GULAG: Glavni logori sovjetskog kazneno-popravnog sustava

Danas se na Zapadu riječ "gulag" često koristi za svaki sovjetski zatvor, no to je pogrešno. Sustav GULAG (Glavna uprava logora i zatvora) pojavio se 1930. godine i postojao tri desetljeća. Ukinut je 1960. godine.

Gulag je bio svojevrsna "država u državi". To je bila mreža od preko 30 000 zatvora. Gulag se najčešće asocira s imenom Josifa Staljina, jer je nastao za vrijeme njegove vladavine. Milijuni zatvorenika Gulaga su podizali gradove, kopali kanale, gradili tvornice, kopali zlato i uran i prilagođavali za život nepristupačne predjele iznad Polarnog kruga i na Kolimi.

Prema podacima Muzeja povijesti Gulaga, kroz logore i zatvore ovoga sustava prošlo je 20 milijuna ljudi. Život je izgubilo najmanje 1,7 milijuna - što od gladi, što od teškog rada ili bolesti, a mnogi su jednostavno strijeljani. Među njima je bilo kriminalaca, ali i potpuno nevinih ljudi, takozvanih "političkih" zatvorenika.

Nemoguće je na jednom mjestu opisati sve zatvore sustava GULAG, pa smo izdvojili nekoliko najvažnijih, tj. najjezivijih, najbrojnijih i u ekonomskom smislu najproduktivnijih.

1. Solovecki logor posebne namjene (SLON)

Lokacija: Solovecki otoci (1400 km sjeverno od Moskve)

Postojao u razdoblju: 1923.-1933.

Najveći broj zatvorenika: 71 800 ljudi

Solovecki logor je "preteča" svih ostalih sovjetskih logora. On je i nastao daleko prije nego što je stvoren sustav GULAG. Takozvani "Slon" je bio probni poligon na kojem se provjeravala shema masovnog korištenja zatvoreničke radne snage. "Tu je počelo korištenje radne snage zatvorenika", rekao je za radio-stanicu "Eho Moskve" Leonid Borodkin, rukovoditelj Centra za ekonomsku povijest Moskovskog državnog sveučilišta "Lomonosov".

Na hladnim otocima Bijelog mora deseci tisuća zatvorenika su krčili šume, gradili ceste i isušivali močvare. U početku je režim rada bio relativno blag, no vlast ga je krajem 1920-ih odlučila maksimalno otežati. Čuvari su neposlušne zatvorenike tukli štapovima, davili u vodi i mučili na druge načine. Aleksandar Solženjicin je u romanu "Arhipelag Gulag" okarakterizirao Solovecki logor kao "Polarni Auschwitz".

Slon je ukinut tijekom 1930-ih, a zatvorenici su prebačeni u druge zatvore. Zatvorski sustav je dobro funkcionirao i došlo je vrijeme da se proširi na cijeli teritorij ogromne zemlje.

2. Bjelomorsko-baltički kazneno-popravni logor (Belbaltlag)

Lokacija: Karelija (1100 km sjeverno od Moskve)

Postojao u razdoblju: 1931.-1941.

Najveći broj zatvorenika: 108 000

Osnivanjem Belbaltlaga otvorena je nova stranica u povijesti "velikih građevinskih pothvata komunizma", tj. krupnih projekata koji su realizirani uglavnom pomoću radne snage zatvorenika. Novi zatvor je dobio zadatak spojiti Bijelo more s Onješkim jezerom, tj. izgraditi kanal dugačak 227 kilometara.

Zatvorenici Belbaltlaga su ispunili plan: kanal je bio završen u ljeto 1933. godine. Radili su u surovim uvjetima. Od sredstava su imali samo lopate, pijuke i drugi ručni alat, bez teške tehnike. Onaj tko ne ispuni normu dobivao je manji obrok i dužu zatvorsku kaznu. Prema službenim podacima, u izgradnji Belomorkanala život je izgubilo 12 000 ljudi.

"Gulag se od izgradnje Belomorkanala počeo doživljavati kao nešto normalno, kao pozadina životne svakodnevice", piše list Nova gazeta. Uslijedili su i drugi građevinski projekti u kojima su radile i umirale tisuće zatvorenika. Belbaltlag je postojao do 1941. godine. Ukinut je zbog početka Velikog domovinskog rata.

3. Bajkalsko-amurski kazneno-popravni logor (Bamlag)

Lokacija: Amurska oblast (7700 km istočno od Moskve)

Postojao u razdoblju: 1932.-1938.

Najveći broj zatvorenika: 200 000

Bajkalsko-amurska magistrala (BAM) bila je divovski projekt, čak i u usporedbi s drugim gradilištima u kojima je sudjelovao Gulag. Trebalo je napraviti 4000 kilometara pruge od Tajšeta (Sibir) do grada Sovjetska Gavanj (Daleki istok Rusije). Na izgradnju ove pruge zatvorenici su dovoženi iz cijelog SSSR-a.

"Ovdje se kao nigdje drugdje u djelo provodio željezni zakon: 'Tko ne radi, taj ne jede'. Ako neka dionica pruge ne bi bila završena u predviđenom roku, administracija logora je odmah povećavala radni dan. Radilo se po šesnaest, pa čak i osamnaest sati", piše povjesničar Sergej Papkov u knjizi "Staljinov teror u Sibiru". Međutim, zbog niske učinkovitosti rada u najtežim mogućim uvjetima (to je zapravo bio ropski rad) izgradnja BAM-a nije završena prije početka rata, a poslije rata je odgođena sve do 1980-ih. U dovršavanju pruge nisu sudjelovali zatvorenici.

4. Dmitrovski kazneno-popravni logor (Dmitrovlag)

Lokacija: Podmoskovlje

Postojao u razdoblju: 1932.-1938.

Najveći broj zatvorenika: 192 000

Drugi veliki građevinski projekt u kojem su se kao radna snaga koristili zatvorenici Gulaga bila je izgradnja kanala između rijeke Moskve i Volge. I ovdje su uvjeti rada bili teški, ali u usporedbi s drugim logorima smatralo se da su izuzetno povoljni.

"Dmitrovski logor je služio kao svojevrsni izlog Gulaga. U njemu je smrtnost bila prilično niska, vodila se evidencija o radnim danima, zatvorenici su primali plaću i po zasluzi su oslobađani prije roka", objašnjava Ilja Udovenko, stariji znanstveni suradnik Muzeja povijesti Gulaga. Važan faktor je bila blizina Moskve, jer jedno je kada tisuće zatvorenika umiru u šumama Sibira i nitko ne zna za to, a sasvim drugo kada to mogu vidjeti žitelji glavnog grada.

5. Sjeveroistočni kazneno-popravni logor (Sevostlag)

Lokacija: Kolima (10 300 km istočno od Moskve)

Postojao u razdoblju: 1932.-1952.

Najveći broj zatvorenika: 190 000

Kolima je bila suprotnost "prijestolničkom" Dmitrovlagu. SSSR nije štedio zatvorenike poslane na obalu Ohotskog mora da kopaju zlato i kositar i da na nepristupačnom terenu prave infrastrukturu otpornu na surovu klimu (upravo je tijekom 1930-ih sagrađen regionalni centar Magadan).

Baza za urbanizaciju Kolime bio je Sevostlag, zatvor pod upravom državne tvrtke "Daljstroj", zadužene za industrijalizaciju Dalekog istoka Rusije. Pravno gledano, "Daljstroj" nije bio dio sustava GULAG, no uvjeti u njemu krajem 1930-ih bili su podjednako teški.

"Da se zdrav mladić u logoru... u zlatnom rudniku na zimskom zraku potpuno satre bilo je potrebno da radi 20-30 dana po 16 sati bez odmora, da sve vrijeme bude gladan i poderan, da na minus 60 stupnjeva noći u šatoru napravljenom od bušne cerade... Sve je to mnogo puta provjereno", napisao je o logorima Kolime Varlam Šalamov, koji je tamo proveo 10 godina. Prema dostupnim podacima, u kolimskim logorima je život izgubilo najmanje 150 000 ljudi

6. Noriljski kazneno-popravni logor (Noriljlag)

Lokacija: Noriljsk (2800 km sjeveroistočno od Moskve)

Postojao u razdoblju: 1935.-1956.

Najveći broj zatvorenika: 72 000

Danas je Noriljsk sa 179 000 stanovnika najveći grad na svijetu podignut iznad Polarnog kruga. Njega su tijekom 1930-ih, kao i Magadan, gradili zatvorenici Gulaga. Sovjetskoj industriji su bili neophodni metali, a Noriljsk je niknuo oko rudnika bakra i nikla u kojem su također radili logoraši.

"Noriljski logori nisu bili najstrašniji u sustavu GULAG", ističe noriljski novinar Stanislav Strjučkov. "Zatvorenici su se u Noriljsku uvijek tretirali kao značajno sredstvo za rad i za ispunjenje plana". U Noriljlag su uglavnom upućivani mladi i zdravi zatvorenici, sposobni raditi u uvjetima Krajnjeg sjevera. Zbog toga je i smrtnost u Noriljlagu bila manja nego na Kolimi i gradilištima Bajkalsko-amurske željezničke magistrale.

7. Vorkutski kazneno-popravni logor (Vorkutlag)

Lokacija: Vorkuta (1800 km sjeveroistočno od Moskve)

Postojao u razdoblju: 1938.-1960.

Najveći broj zatvorenika: 72 900

Vorkuta je također grad iznad Polarnog kruga koji su podigli zatvorenici Gulaga. Povijest Vorkutlaga je vrlo slična Noriljsku, s tom razlikom što je ovdje glavni bio rudnik ugljena. U vrijeme rata Vorkutlag je postao osobito važan, ne samo zato što je opskrbljivao zemlju ugljenom, nego i zato što je primao "posebno opasne" kriminalce osuđene na robijaški rad.

Dnevna norma se stalno uvećavala, a posao je bio vrlo težak. Nezadovoljstvo zatvorenika je doseglo vrhunac 1942. godine kada je u jednom zatvoru izbila Ust-Usinska pobuna. "Bila je to jedina oružana akcija zatvorenika tijekom cijelog rata", komentira ovu pobunu povjesničar Nikolaj Upadišev.

Stotine zatvorenika su razoružale čuvare, preuzele njihovo oružje i pokušale potaknuti žitelje okolnih sela na bunt. Na kraju su pobunu ugušili odredi Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD).

Ovdje možete pročitati više o Ust-Usinskoj pobuni.

8. Karagandinski kazneno-popravni logor (Karlag)

Lokacija: blizu Karagande, Kazahstan (3000 km istočno od Moskve)

Postojao u razdoblju: 1931.-1959.

Najveći broj zatvorenika: 65 000

Za razliku od logora koji su bili vezani za "velike građevinske projekte", sovjetska vlast je Karlag osnovala kao trajnu ustanovu. Zadatak zatvorenika Karlaga bio je osiguravati hranu, odjeću i druge proizvode za cijeli Sjeverni Kazahstan. "Zatočenici logora nikada nisu prestajali raditi: kada je bilo toplo radili su u polju, a kada je bilo hladno u tvornicama", piše kazahstansko izdanje "Vlast".

U Karlag su masovno upućivani "politički zatvorenici", uključujući i predstavnike deportiranih naroda i one koji su bili osumnjičeni za suradnju s Nijemcima tijekom rata. U okviru ovog logora je funkcionirao i zloglasni ALŽIR, tj. "Akmolinski logor za žene izdajnika domovine", gdje su se držale žene i djeca ljudi osuđenih za izdaju SSSR-a. Po sovjetskim zakonima, srodstvo s izdajnikom također se tretiralo kao zločin. Nekima se čak i "posrećilo" da se rode u logoru. Naime, u Karlagu je od 1931. do 1959. godine rođeno 1507 dječaka i djevojčica.

Materijal je pripremljen uz pomoć suradnika Muzeja povijesti Gulaga.