Rusija se Arktikom bavi već preko tisuću godina. Od davnina su ljudi odlazili na sjever u lov na polarne životinje zbog njihovog dragocjenog krzna. Otoci Arktičkog oceana često su posjećivali Pomori, etnička skupina ruskog naroda na obali Bijelog mora. 1499. godine je osnovan prvi ruski grad u polarnoj oblasti po imenu Pustozjorsk, koji je danas, nažalost, napušten.
Prva ruska istraživačka ekspedicija na Arktiku uopće nije bila predviđena za istraživanje. Kozački ataman Semjon Dežnjov poslan je sa zadatkom da sakupi morževe i riblje kosti. Ali je on, ploveći oko Čukotke, došao do važnog otkrića: prvi je otkrio tjesnac između Euroazije i Sjeverne Amerike.
Za vrijeme vladavine Petra Velikog početkom 18. stoljeća Rusija je stvorila moćnu mornaricu, što joj je dalo znatno veće mogućnosti za polarna istraživanja. Zahvaljujući ekspedicijama Vitusa Beringa, braće Laptev i Semjona Čeljuskina u razdoblju od 1734. do 1743. godine načinjena je detaljna zemljopisna karta ruskih arktičkih obala, rijeka i otoka. U povijest su ovi pohodi ušli pod zajedničkim nazivom Velika sjeverna ekspedicija.
U 19. stoljeću ruske istraživače na Arktiku potiskuju stranci. Zato, primjerice, veliki arhipelag u Arktičkom oceanu, koji danas pripada Rusiji, ne nosi rusko ime. Zemlja Franje Josipa, koju su austrijski istraživači otkrili 1873. godine, dobila je ime po vladaru Austro-Ugarske.
U poznom periodu svog postojanja Rusko Carstvo se ozbiljno bavilo ne samo istraživanjima, nego i eksploatacijom arktičke regije. Kako bi se osigurala nesmetana stalna plovidba, 1899. godine je porinut prvi polarni ledolomac na svijetu - "Jermak". 1916. godine je osnovan jedan od najvećih centara ruskog Sjevera, grad Murmansk. Vlasti su na svaki način podržavale doseljenike u polarne predjele.
Ono u čemu Carstvo nije uspjelo završio je Sovjetski Savez. Otto Schmidt je 1932. godine prvi put u kontinuiranoj plovidbi na ledolomcu prošao Sjevernim morskim putom duž arktičkih obala Rusije iz Europe u Aziju. Za ledolomcima su krenuli obični brodovi, koji su bez zaustavljanja prolazili put od Murmanska do Vladivostoka za nekoliko tjedana do dva mjeseca.
SSSR je 1937. godine otvorio prvu znanstveno-istraživačku postaju na plutajućem ledenjaku u Arktičkom oceanu. Tijekom čitave sovjetske povijesti otvorena je 31 ovakva stanica, a još deset je otvoreno u suvremenoj Rusiji.
Od 18. do 20. lipnja 1937. godine eksperimentalni zrakoplov ANT-25 pod zapovjedništvom Valerija Čkalova izvršio je prvi kontinuirani let iz SSSR-a do SAD-a preko Sjevernog pola.
SSSR je u poslijeratnom razdoblju na Arktiku osnovao moćnu flotu ledolomaca, među kojima su bili i nuklearni ledolomci. Upravo je sovjetski ledolomac "Arktik" bio prvi brod na svijetu koji je stigao na Sjeverni pol.
Osim civilnih, na Arktiku plovi i veliki broj vojnih brodova. Arktički ocean je arena na kojoj su se međusobno "lovile" sovjetske i američke podmornice. Podmornica naoružana nuklearnim oružjem, koju je ispod leda praktički nemoguće otkriti, postaje iznimno opasno oružje.
Nakon raspada SSSR-a ekonomska kriza se odrazila i na arktičke interese Rusije. U razdoblju od 1991. do 2003. godine zemlja je izgubila sve plutajuće stanice u ovoj regiji. To su iskoristile zapadne zemlje, pa čak i nearktičke, kao što su Kina, Japan i Indija, koji se zalažu za "internacionalizaciju" resursa Arktika, tj. za jednak pristup njezinim resursima za sve zemlje.
Rusija danas ne planira činiti bilo kakve ozbiljnije ustupke u svojoj arktičkoj politici. Specijalno s ciljem osiguranja svojih interesa u regiji je osnovala Ujedinjeno strateško zapovjedništvo "Sjeverna flota", poznatiju kao Arktičke snage.
Simbol ruskih arktičkih ambicija postala je polarna ekspedicija iz 2007. godine. Tada su dubokovodni batiskafi prvi put u povijesti stigli na dno oceana na području Sjevernog pola i na dubini od 4302 metra postavili titanijsku zastavu Rusije.