Ruska država je stvorena pod imenom Moskovsko Carstvo u 15.-16. stoljeću i ubrzo je zapala u svoju prvu veliku političku krizu.
Appolinarij Vasnjecov. U blizini Mjasnickih vrata
Appolinarij VasnjecovNakon što je ruski car Fjodor I., sin Ivana Groznog, umro 1598. godine, a da nije ostavio nasljednika, dinastija Rjurikoviča je došla svome kraju. K tome, nije bilo očiglednog zakonitog cara. A moć Borisa Godunova, brata Fjodorove žene Irine, koji je s vremenom postao sljedeći car, u najboljem je slučaju bila klimava. Uslijedili su velika glad i brojni ustanci koji su potresli zemlju. Godine 1605., kada je Godunov umro, počelo je Smutno vrijeme.
Kroz to su vrijeme Rusijom vladali razni ljudi, uključujući lažne Dmitrije - Prvog i Drugog, Vasilija IV. Šujskog, koji je vladao od 1606. do 1610., i Sedam boljara - koji su svrgnuli Šujskog - i pozvali Poljake u Moskvu.
Peter Paul Rubens. Portret Vladislava IV., 1624.
Peter Paul RubensPoljaci su planirali Vladislava IV. iz dinastije Vasa, sina njihovog kralja Sigismunda III., postaviti za vladara Rusije. Prema njihovim planovima, zemlja nije trebala postati dio Poljsko-Litavske Unije, nego samo satelitska država. To je za Rusiju gotovo sigurno značilo gubitak suvereniteta.
Srećom po Rusiju, narod je na čelu s Kuzmom Minjinom i knezom Dmitrijem Požarskim oslobodio Moskvu od poljskih osvajača i ponovno uspostavio monarhiju, izabravši Mihaila Fjodoroviča Romanova za novog cara.
Visscherova panorama Londona, s prikazom Londonskog mosta, 1616.
Getty ImagesRusija je u 17. stoljeću anektirala lijevu obalu Ukrajine, što joj je donijelo zajedničku granicu s Osmanskim Carstvom. To je od Rusije zahtijevalo da se pridruži antiturskoj europskoj koaliciji - zemlja je konačno morala prestati sa svojim izolacionističkim pristupom vanjskoj politici. I tada je postalo jasno da je Rusija prilično zaostala u usporedbi s europskim zemljama. U tom je trenutku Rusija imala sve što joj je bilo potrebno da postane carstvo koje bi se moglo natjecati s europskim državama - no tradicionalistički pristup cara Alekseja (oca Petra Velikog) i njegovih dužnosnika usporio je zemlju.
Rusija nije imala učinkovitu suvremenu vojsku. Proizvodnja se nije dobro razvijala zbog zastarjelih zakona i običaja. Raskol, koji je podijelio Rusku pravoslavnu Crkvu na službenu crkvu i starovjerski pokret, podijelio je narod. Ustanci i nemiri su potresli zemlju, a među njima je najistaknutiji bio Seljački rat pod vodstvom Stepana Razina, u kojem su kozaci gotovo opsjeli Moskvu.
Godfrey Kneller. Portret ruskog cara Petra I. Velikog, 1698.
Godfrey KnellerPovjesničari su gotovo jednoglasni u mišljenju da je, da nije bilo Petra Velikog i njegovih pomalo užurbanih i vrlo okrutnih reformi, Rusija mogla biti poražena od strane Švedske, s njezinom besprijekornom vojskom i spretnim Karlom XII., iako su njegovi planovi u slučaju pobjede bili nejasni; znamo, međutim, da je želio opsjesti i osvojiti Moskvu. Ali unutarnja i vanjska politika Petra Velikog, uz pomoć nekoliko europskih zemalja, pomogla je Rusiji da se oporavi od krize i 1721. godine postane carstvo.
Adolf Norten. Napoleonovo povlačenje iz Rusije.
Adolf NortenNajistaknutiji neprijatelj Napoleonove Francuske bila je Velika Britanija, u to vrijeme vladarica mora. Kako bi otežao stanje Britanije, Napoleon je primijenio kontinentalnu blokadu: opsežni embargo na britansku trgovinu, koji su sve europske države morale poštivati. Osim Rusije, koju je Napoleon planirao osvojiti za 5 godina (od 1811.). Napoleon nije planirao mijenjati ruski politički sustav. Vjerojatno je samo želio od Rusije napraviti satelitsku državu, kao što je to učinio s mnogim europskim državama.
Iako je Napoleonova vojska od preko 600 tisuća vojnika učinkovito marširala kroz Rusiju i zauzela Moskvu, Napoleon više nije imao što osvojiti - no u tijeku je bio sveobuhvatni gerilski rat protiv Francuza, njihovo streljivo i hrana su bili oskudni, a linije opskrbe u stalnoj opasnosti, dok je ruska vojska čekala da se osveti. Zarobljen u izgorjeloj Moskvi, Napoleon je pokušao pregovarati o miru - uzalud - i na kraju je morao pobjeći.
Vladivostok, Rusija, rujan 1919. Vojnici i mornari iz mnogih zemalja postrojeni ispred zgrade Glavnog stožera saveznika.
Arhivska fotografijaRusija je 1917.-1918. vjerojatno bila jednako blizu gubitku suvereniteta kao u Smutno vrijeme. U Moskvi ili Sankt-Peterburgu nije bilo osvajača, no nakon ubojstva ruske monarhije, 14 je stranih zemalja sudjelovalo u intervenciji na ruskom teritoriju. Sjeverni teritoriji, Daleki istok, Krim - mnogi dijelovi Rusije su bili napadnuti.
Intervencionisti, međutim, nisu imali jasan plan djelovanja. Najvjerojatnije su samo čekali da vide koja će strana pobijediti u Ruskom građanskom ratu koji je započeo između boljševika i monarhističkih snaga još uvijek odanih monarhističkim idejama, koji su se nadali ponovnom stupanju Romanova na vlast.
Istina je i da bi se, da boljševički pokušaj oduzimanja vlasti nije uspio, zemlja sigurno našla u potpunom kaosu te bi izgubila svoju dosljednost. Na kraju se to nije dogodilo, jer su se boljševici uspjeli suprotstaviti Bijelima te su s neviđenom okrutnošću pobijedili u građanskom ratu. U međuvremenu su se već kovali planovi za Sovjetski Savez.
Adolf Hitler
Getty ImagesZa razliku od Napoleona, koji je planirao poslati svog kralja u Rusiju i natjerati zemlju da mu plaća danak i hrani njegovu vojsku, Hitler je planirao genocid i etničko čišćenje Rusa. Njegov je monstruozni Generalplan Ost ("Veliki plan za istok") predlagao prijevoz građana koji su bili "sporni u pogledu rase" u Sibir, Daleki istok i Latinsku Ameriku. Milijuni su trebali biti uništeni u logorima smrti.
Kako je rat napredovao, nacisti su počinili mnoge strašne zločine nad građanima SSSR-a. Mnogi su ljudi prevezeni u Njemačku kao robovi, a tisuće su pogubljene. SSSR je u ratu izgubio preko 27 milijuna ljudi, milijuni su ranjeni ili ostali invalidi, no ipak je uspio zaustaviti nacističku navalu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
