Sovjetski su inženjeri od 1925. do 1960. eksperimentirali na različitim tipovima tenkova u želji da naprave ono što svijet nikada ranije nije vidio. Takvi su, primjerice, bili "leteći tenkovi" i tenkovi sa zaštitom od eksplozije atomske bombe.
NLO tenk
Alf van Beem
Ovaj "Objekt 279" više nalikuje na neidentificirani leteći objekt nego na pravi tenk. Napravljen je početkom Hladnog rata kada su Sovjetski Savez i SAD pokušavali napraviti borbene strojeve koji će funkcionirati i poslije nuklearnog rata.
Tako se 1959. godine pojavio "Objekt 279". Sve rubovi su mu zaobljeni tako da tenk ima elipsoidni oblik. To je urađeno između ostalog i da bi se amortizirali udarni valovi od eksplozije atomske bombe. (Bio je to povijesni period kada su obje strane smatrale da će svako streljivo - metak, mina ili bomba - imati nuklearno punjenje).
Ovaj tenk je imao četiri gusjenice, što mu je omogućavalo da savladava više i teže prepreke nego drugi tenkovi napravljeni krajem 1950-ih. On je lako mogao prolaziti kroz močvaru i snijeg, a također savladavati protutenkovske barikade uobičajene za ono vrijeme. Pa ipak, "Objekt 279" je imao i nekoliko loših strana koje su "prevagnule".
Prije svega, ovaj tenk praktički nije ni imao manevarske mogućnosti, što znači da je bio laka meta za gađanje na bojnom polju. I drugo, bio je vrlo skup i za proizvodnju i za opsluživanje. To su glavni razlozi zbog kojih je sovjetsko rukovodstvo odlučilo odustati od ovog projekta.
Danas postoji samo jedan prototip "Objekta 279". On se može vidjeti u Podmoskovlju, u Muzeju tenkova "Kubinka".
Krilati tenk
Oklopna vozila domaće proizvodnje, XX. st./"Eksprint", 2002.
Sovjetski inženjeri su 1937. godine radili na još jednom ambicioznom projektu. Bio je to sovjetski leteći tenk BT-7. On je imao sasvim drugačiji izgled.
Bila je to kombinacija lakog tenka i mlaznog motora. Na vrhu "tenka" su bila sklopiva krila pomoću kojih je stroj trebao savladavati prepreke u zraku.
Ovo čudo je imalo čak i vertikalni rep i kormilo pravca za upravljanje tijekom "leta". Na prednjoj strani je bio montiran propeler s dvije elise. On je također služio za letenje, a za kretanje po zemlji stroj je imao gusjenice.
Bilo je predviđeno da tenkom upravlja posada od dva čovjeka, a da od oružja imaju na raspolaganju dva mitraljeza, jedan velikog kalibra 12,7 mm i drugi kalibra 7,62 mm.
Potencijalno je ovaj stroj trebao djelovati u dubokoj neprijateljskoj pozadini gdje bi prikupljao izviđačke podatke sa zemlje i iz zraka.
Inženjeri su čak napravili drvenu maketu budućeg metalnog čudovišta, no vojni je vrh smatrao da su sve to pretjerano futurističke ideje i da na njih ne treba bacati novac.
Tenk-amfibija
Oklopna vozila domaće proizvodnje, XX. st./"Eksprint", 2002.
Sovjetski inženjeri su 1937. godine napravili i lebdeći tenk-amfibiju na bazi hoverkrafta. On je bio namijenjen za kretanje po šumskim močvarama gdje su standardni tenkovi teško mogli proći.
Konstrukcija je bazirana na prvom hoverkraftu na svijetu koji je nosio oznaku L-1, koji je napravljen nekoliko godina ranije.
Sudeći po preliminarnim nacrtima tenka, inženjeri su planirali na prednjem dijelu postaviti dva propelera koje bi pokretala dva avionska motora M-25 ukupne snage 1450 KS.
S tim bi motorima ova metalna zvijer teška 8,5 tona postala prvi stroj na svijetu s teškim naoružanjem koji može razviti brzinu od 250 km/sat na visini od 25 cm iznad zemlje i vode. Međutim, Drugi svjetski rat je katastrofalno izmijenio planove Sovjetskog Saveza, tako da je vojni vrh odlučio odustati od spornih tenkovskih projekata i sve inženjere usmjeriti na stvaranje praktičnijih borbenih strojeva.