Stoljećima je Istočna Europa bila poprište borbe između dva slavenska naroda – između Rusa i Poljaka. Rusija je stjecajem okolnosti najčešće izlazila kao pobjednik. U nekoliko navrata je Poljska doslovno nestala kao država.
S druge strane i Poljaci su imali šanse savladati moćnog istočnog susjeda. Početkom 17. stoljeća, kada je u Rusiji počelo doba unutarnjih političkih sukoba, poznatije kao "Smutno doba“, vojska Poljsko-Litvanske Unije je zauzela Kremlj, a poljski kraljević je postavljen na tron ruskog cara.
Krajem 16. stoljeća u Rusiji se ugasila dinastija Rjurikoviča koja je upravljala državom preko sedam stoljeća. Mlađi sin Ivana Groznog, carević Dimitrije, ubijen je još 1591. godine pod nerazjašnjenim okolnostima, a 1598. godine je umro Fjodor Ivanovič ne ostavivši nasljednika. Tada je zemlja potonula u kaos beskrajnih borbi za vlast među boljarskim (viši sloj ruske aristokracije) obiteljima. Na ruskom tronu je nastala velika pomutnja. Na sve strane su počeli nicati pretendenti na prijestolj.
Glavni suparnik ruske carevine na zapadu bila je Poljsko-Litvanska Unija. Ona je budnim okom pratila događanja u susjednoj državi, čekajući najzgodniji trenutak za intervenciju.
Poljaci su poduzeli prvi pokušaj 1604. godine. Tada je upad na teritoriju ruske države izvršila poljsko-litvanska vojska na čelu s takozvanim Lažnim Dimitrijem Prvim. On se predstavljao kao carević Dimitrije koji se čudom spasio od smrti, a zapravo je bio monah Grigorije Otrepjev.
Poljaci su bili sablažnjeni idejom da postave na ruski tron svog poslušnika. Kralj Sigismund III. i poljski sejm su se službeno distancirali od samoproglašenog vladari, ali su svojim magnatima Ježiju Mnišeku i Konstantinu Višnjeveckom diskretno dali zeleno svjetlo, pa su ovi i organizirali pohod na Moskvu.
Avantura je bila uspješna. Car Boris Godunov je iznenada umro, a Lažni Dimitrije Prvi je zauzeo "oslobođeno" rusko prijestolje.
Međutim, nadanja Poljaka se nisu ostvarila, tj. samoproglašeni vladar nije bio marioneta u njihovim rukama. On nije ispunio nijedno obećanje koje im je dao uoči pohoda. A obećao im je da će ustupiti Poljskoj dio zapadnih teritorija, da će pokrenuti izgradnju katoličkih crkava u Rusiji i širom otvoriti vrata jezuitima.
S druge strane, Lažni Dimitrije nije odgovarao ni ruskoj vlasteli koja se i sama borila za vlast. Samoproglašeni vladar je ubijen 27. svibnja 1606. godine, poslije čega su Poljaci morali malo pauzirati u borbi za "srce" Rusije.
Sigismundu III. su 1609. godine počele pristizati glasine da jedan broj moskovskih boljara, nezadovoljnih politikom izabranog cara Vasilija Šujskog, nema ništa protiv da na ruski tron dođe Sigismundov sin Vladislav. Rusko plemstvo se umorilo od međusobnih sukoba i sve više je bilo sklono da pozove stranog kandidata, koji nije boljarskog roda. Sin poljskog vladara im je potpuno odgovarao.
Car Vasilije Šujski je sam dao Sigismundu povod za intervenciju. Naime, njegove pozicije su bile sve slabije u borbi protu novog pretendenta, Lažnog Dimitrija Drugog i on se u toj situaciji obratio za vojnu pomoć Šveđanima, neprijateljima Poljsko-litvanske Unije, što je bilo grubo kršenje rusko-poljskih sporazuma. Poljska kraljevska vojska je odmah izvršila upad na teritorij ruske države.
U tabor poljskog kralja koji je tada držao Smolensk pod opsadom došla je delegacija boljara i predložila da njegov sin stane na čelo ruske države, "samo ako kralj sačuva netaknutu grčku vjeru i samo da ne dirne u drevna prava i slobode moskovskog naroda, nego još pridoda takva prava i slobode kakvih ranije nije bilo u Moskovskoj državi".
Poljsko-litvanska vojska hetmana Stanislava Žolkevskog je 4. lipnja 1610. godine potukla do nogu ujedinjene rusko-švedske snage. Vasilij Šujski je svrgnut s prijestolja. Nakon dva mjeseca Rusi su položili svečanu zakletvu "Caru i velikome Knezu Vladislavu Sigismundoviču".
Vladislav, doduše, nije bio prisutan, pa je zakletva položena pred hetmanom Žolkevskim. Zatim su povelje satekstom zakletve razaslane i u druge gradove. Kasije je hetman poslao pismo kralju i u pismu napisao sljedeće: "Samo Bog zna šta se krije u ljudskim srcima, ali koliko se može sagledati, Moskovljani iskreno žele da kraljević caruje kod njih".
Mladi princ Vladislav
Javno vlasništvoUstoličenje Vladislava Sigismundoviča uopće nije podrazumijevalo da se ruska država odmah ujedini Poljsko-litvanskom Unijom. Naprotiv, prema poljsko-ruskim sporazumima ni katolička vjera ni poljsko plemstvo nisu imali pravo ukorijeniti se u ruskoj zemlji, niti zadirati u sustav lokalnih običaja i prava. Dvije države nisu postale jedna cjelina, ali su sklopile "vječni mir", obavezavši se da zajedno ratuju protiv neprijatelja, kao i da slobodno trguju jedna s drugom.
Pa ipak, teško da su takvi uvjeti mogli spriječiti Poljake da u narednom razdoblju puste duboke korijene u sustavu upravljanja ruskom državom. Oni su već imali iskustvo uspješne asimilacije ogromne Velike Kneževine Litvanske, kada su Poljaci poslije unije 1569. godine na miru i praktički bez ikakvih progona pravoslavnog stanovništva preuzeli u svoje ruke sve poluge državne vlasti i potisnuli Litvance u drugi plan.
Nije im međutim bilo suđeno da provjere mogu li isto to da napraviti i s Rusima. Sigismund nije pustio svog 14-godišnjeg sina u Moskvu, pozvavši se na to da dječak nije punoljetan. Umjesto toga je počeo sam potpisivati ukaze i naredbe, tj. praktički je preuzeo vlast u svoje ruke, što je moralo izazvati nezadovoljstvo boljara.
Stanislav Žolkevski
Javno vlasništvoOsim toga, poljski kralj je poručio ruskim velmožama da njegov sin može prijeći na pravoslavlje (što je bio uvjet za stupanje na carsko prijestolje) samo ako se crkve ujedine na bazi Florentinske unije iz 1439. godine uz priznavanje vlasti pape rimskog nad Pravoslavnom crkvom. To je pogotovo razljutilo rusku vlastelu.
Poljaci su konačno prevršili mjeru kada je vojska Poljsko-litvanske Unije, suprotno sporazumu ušla u Moskvu i zauzela Kremlj. To je značilo da moskovske vlasti bez odobrenja Žolkevskog ne mogu donijeti nijednu odluku vezanu za upravljanje Rusijom.
Aleksandar Korvin Gonsevski
Javno vlasništvoVojnici poljsko-litvanskog garnizona brzo su naljutili Moskovljane. Npr. izvjesni poljski plemić Blinski je pijan pucao u ikonu Presvete Bogorodice na Sretenjskim vratima i dosta ju je oštetio. Zapovjednik kremaljskog garnizona Aleksandar Gonsevski je bez mnogo oklijevanja naredio da se Blinskom odrube obje ruke i da se prikuju ispod Bogorodičine ikone, a da se sam Blinski živ spali na trgu.
Ali više ništa nije moglo zaustaviti sve veću konfrontaciju. Sukob između Moskovljana i Poljaka 1. travnja 1611. godine prerastao je u pravi pokolj, koji čak ni Gonsevski nije mogao spriječiti.
Njemački najamnik Konrad Busov, koji je tada služio u moskovskom garnizonu, opisao je pljačkaške akcije poljskih i litvanskih vojnika: "Pljačkali su baršun, svilu, brokat, zlato, srebro, drago kamenje i bisere. U crkvama su s ikona svetaca skidali pozlaćene srebrne okove, ogrlice i okovratnike na odjeći obilato ukrašene dragim kamenjem i biserom... Onaj tko je u pljačkašku akciju krenuo u okrvavljenim i prljavim dronjcima, vraćao se u Kremlj u skupocjenoj odjeći. To je bilo tako monstruozno divljanje i blud, njihovi postupci su bili toliko bogomrski da nikakva vješala to nisu mogla zaustaviti".
Kad su se nade u dolazak cara Vladislava konačno istopile, a poljska tortura postala nesnosna i u Moskvi i u drugim ruskim gradovima, u ruskom društvu se počeo rađati oslobodilački pokret, koji je vremenom pretočen u Prvi i Drugi narodni ustanak.
U proljeće 1611. godine većina Moskve je bila oslobođena, a poljsko-litvanski garnizon je ostao u Kremlju pod opsadom. Tamo su bili i članovi ruske vlade, takozvana Semiboljarščina (privremena vlada koju je činilo sedam boljara), kao i budući vladar Rusije Mihail Fjodorovič, prvi car iz dinastije Romanov.
Poljaci i Litvanci su krajnje iznemogli od gladi, i bili su krajnje očajni. Kako je posvjedočio spahija Božok Balik, "pod opsadom su ljudi pojeli sve konje, pse, maške i miševe, grizli su kajiševe, iskopavali iz zemlje trule leševe i proždirali ih. Smrtnost se još povećala od takve hrane. Živi su počeli nasrtati na žive, klali su jedni druge i proždirali".
Vojska hetmana Jana Hotkeviča je krenula ih izvući, ali je pretrpjela poraz kod Moskve. Tada je garnizon izgubio svaku nadu i 20. studenog se predao na milost i nemilost pobjedniku.
Na carsko prijestolje je 21. srpnja 1613. godine ustoličen Mihail Fjodorovič Romanov. Tako je Rusija praktički imala dva legitimno izabrana cara. Nisu urodili plodom dugotrajni pregovori i rasprave jednih i drugih. Strane su se obratile izaslaniku njemačkog imperatora Erasmu Gandeliusu da posreduje, ali on im je odgovorio: "Jedna država ima dva vladara. Tu su među vama oganj i voda. Kako se voda i oganj mogu pomiriti?"
Vladislav je krajem 1616. godine već malo odrastao i učinio posljednji pokušaj da vrati ruski tron, tj. da svrgne "uzurpatora Romanova". Poljsko-litvanska vojska je ponovo došla do zidina Kremlja, ali ovoga puta ga nije uspjela zauzeti. Uostalom, sada već i ruski narod nije doživljavao Vladislava kao cara, nego kao stranog agresora.
Vladislav se službeno odrekao pretenzija na ruski tron tek 1634. godine, kada je već bio kralj Poljsko-litvanske državne zajednice. Poljaci nisu iskoristili priliku kako bi potukli svoga istočnog suparnika. S druge strane, Rusija je ojačala i nekoliko stoljeća kasnije je uspjela ikvidirati državni suverenitet Poljske.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
