Rušenje idola: Kako je Hruščov udario po Staljinu i njegovom nasljeđu

Global Look Press; AP; Državni povijesni muzej Južnog Urala/russiainphoto.ru
Nikita Hruščov je bio odani pristalica Josifa Staljina za njegovog života, dok se poslije smrti surovog vođe borio protiv njegovog nasljeđa.

"Staljinova smrt 5. ožujka 1953. godine izazvala je među sovjetskom elitom jedinu moguću reakciju: radost", kaže profesor Rudolf Pihoja, povjesničar na Institutu za rusku povijest, Ruske akademije znanosti. Ova radost nije iznenađujuća, ako se zna da je Staljin imao običaj da državni aparat obnavlja putem surovih represija.

Jednog dana ste mogli pripadati najužem krugu oko Staljina, a već sljedećeg se nađete pred streljačkim vodom. Pojavile su se naznake da bi Staljin mogao krenuti s novom rundom čistki, pa nije nikakvo čudo što njegove pristalice nisu previše žalili za vođom.

U to vrijeme "u SSSR-u je bilo puno ljudi koji su iskreno vjerovali Staljinu i njegovu smrt doživljavali kao tragediju", prisjeća se Pihoja. Zaista, do svoje smrti Staljin je bio nešto kao živi bog. Gradovi i sela dobijali su imena po njemu, njegove statue i citati nalazili su se posvuda. Poslije smrti Staljinovo tijelo je položeno u Mauzolej pokraj Lenjina. Tko god došao na vlast poslije njega, morao je se baviti Staljinovim naslijeđem, koje je u nekim segmentima bilo vrlo sporno.

Staljinov sprovod, 1953.

Lideri u nedoumici

Za vrijeme Staljinove vlasti pogubljeno je preko 780 000 ljudi, a 3,8 milijuna je zatvoreno (prema najumjerenijim procjenama), pri čemu su mnogi bili potpuno nevini. Represije nisu mogle ostati tajna, jer su se ljudi vraćali kućama iz gulaga i zatvora. Partija se tim povodom morala oglasiti.

U prvo vrijeme, međutim, vođe koji su naslijedili Staljina bili su vrlo oprezni i pažljivo su birali riječi. Nove vođe, a posebno Nikita Hruščov, koji je moć držao u svojim rukama, govorile su o "kultu ličnosti", ali su se izražavali vrlo neodređeno.

"Smatramo da je kult ličnosti druga Staljina najviše naškodio samom drugu Staljinu. Drug Staljin je zaista bio veliki čovjek, genijalan marksist. Ali čak ni takvim ljudima ne treba davati prava kakva je on imao", rekao je Hruščov 1954. godine. U službenim govorima i sloganima Staljin je i dalje opisivan kao veliki vođa i Lenjinov nasljednik.

Donesena je odluka

Sve se promijenilo 1956. godine. Partija je formirala specijalnu internu komisiju za istragu razmjera čistki iz 30-ih godina. Rezultati su bili zapanjujući: 1,5 milijuna ljudi je uhićeno samo u razdoblju od 1937. do 1938. godine, a 680 000 njih je strijeljano. Među višim rukovoditeljima partije raspravljalo se je li ova informacija trebala biti objavljena javnosti i koga imenovati kao osobu koja stoji iza represija?

Bližio se 20. Kongres Komunističke partije. Bio je to događaj koji je okupljao sve visoke dužnosnike iz cijele zemlje i savršeno mjesto da se osudi Staljin. Strategija je ipak bila rizična, jer su neki lideri, među kojima i Staljinov dugogodišnji suradnik Vjačeslav Molotov, smatrali da je to greška koja će urušiti autoritet partije.

Ipak, većina je odlučila da se to mora učiniti. Jedan tadašnji lider, Anastas Mikojan, objasnio je ovu odluku: "Ako to ne napravimo [objavimo Staljinovu ulogu u represijama] na Kongresu, a netko to učini kasnije, svi će imati razloga da nas smatraju odgovornim za počinjene zločine." Zapravo, mnogi od njih su zaista bili odgovorni za te zločine, jer su za vrijeme Staljinove vlasti potpisali bezbrojna naređenja za pogubljenje, ali sada je svu krivicu trebalo svaliti na pokojnog vođu.

Anastas Mikojan, Nikita Hruščov, Josif Staljin, Georgij Malenkov, Lavrentij Berija, Vjačeslav Molotov

Hruščov udara!

Posljednjeg dana Kongresa, 25. veljače 1956. godine, Hruščov je održao nenajavljeni govor "O kultu ličnosti i njegovim posljedicama", u kojem je oštro osudio Staljinovo nasljeđe. Prvi put u povijesti nekoliko stotina sovjetskih građana čulo je za Staljinove organizirane masovne represije i to je bio šok.

"U govoru se nije spominjala kolektivizacija... ni generalno teror usmjeren protiv naroda SSSR-a u cjelini: glavna meta represija su, prema Hruščovu, bili partijski i vojni kadrovi, ali i tu se radi o milijunima ljudi. Njihovi slučajevi su falsificirani, optužbe protiv njih izmišljene, njihova priznanja iznuđena mučenjem, strijeljali su ih zbog ničega, a glavni organizator te kampanje bio je Josif Staljin osobno", sumirao je sadržaj govora novinar Jurij Saprikin.

Hruščov mnoge teme nije spomenuo, ne usuđujući se govoriti o vlastitoj odgovornosti (ili odgovornosti partijskog rukovodstva). Ipak, ovaj govor je sovjetsku javnost udario kao grom iz vedra neba.

Rušenje idola

Govor koji je službeno bio "tajni", brzo je postao tema javne rasprave, jer su delegati 20. kongresa njegov sadržaj brzo prenijeli u sve dijelove zemlje. Bio je to šok za milijune sovjetskih građana, koji su odrasli vjerujući da je Staljin mudar i pravedan vođa i nisu mogli ni zamisliti koliko su nasilne bile čistke.

"Najnovije događaje u krugovima vlasti možemo samo pozdraviti", zapisao je pisac Igor Djetkov. "Ali koliko gorčine i sumnje se i dalje podiže u duši! Borba za vlast - to su destljeća surove egoistične borbe, tisuće streljanih i izmučenih ljudi, tisuće opustošenih i zatrovanih duša - i sve to pod maskom nasvetijih, najhumanijih ideja... Gdje je izlaz?"

Budimpešta, 1956.

Ubrzo nakon toga mnogi politički zatvorenici iz Staljinovog doba su rehabilitirani; njegovo ime je gotovo potpuno nestalo iz službenih govora i bilo izbrisano iz sovjetske himne. Hruščov je, ipak, bio oprezan. Pribojavajući se otpora među Staljinovim pristalicama, odložio je destaljinizaciju sve do 1961. godine. Te godine Staljinovo tijelo je uklonjeno iz Mauzoleja i sahranjeno pokraj zidina Kremlja. Svi gradovi i sela koji su nosili njegovo ime promijenili su nazive. Hruščov je njegovu vladavinu opisao kao "vlast sjekire i straha".

Povlačenje

Nikita Hruščov je 1964. bio primoran povući se, a na njegovo mjesto je došao Leonid Brežnjev. Tokom Brežnjevljeve duge vladavine (1964. – 1982.) Staljin nije bio ni slavljen ni kritiziran. "Za vrijeme Hruščova smo iskvarili našu inteligenciju", rekao je jedan od moćnih konzervativnih državnika iz vremena Brežnjeva, Mihail Suslov, misleći između ostalog i na destaljinizaciju.

Staljin i njegove čistke su neko vrijeme bili tabu tema u SSSR-u, barem na razini partijskih dužnosnika. Tek za vrijeme Gorbačovljeve perestrojke počeo je novi val rehabilitacija i oštrih kritika usmjerenih protiv zločina iz 30-ih godina. A jedan od pokretača nove destaljinizacije, Aleksandar Jakovljev, nekada je bio među onima koji su slušali Hruščovljev "tajni govor" u Moskvi 1956.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće