Davitelj protiv davitelja: Borba za vlast poslije Staljinove smrti

Josif Staljin na sovjetskom posteru /

Josif Staljin na sovjetskom posteru /

Global Look Press
Odmah poslije smrti Josifa Visarionoviča Staljina njegovo najbliže okruženje je uvučeno u vrtlog beskompromisne borbe za vlast. Bliskost s pokojnim samodršcem postala je kompromitirajući faktor koji je čovjeka mogao stajati života. Na kraju je pobijedio Nikita Hruščov, a svi njegovi protivnici su bili mrtvi - neki samo u političkom, a neki u svakom smislu.

Josif Staljin je vladao Sovjetskim Savezom duže od svih ostalih komunističkih lidera. Njegova vladavina je počela trijumfom nad rivalima u partijskom rukovodstvu poslije Lenjinove smrti 1924. godine, a završila se smrću od moždanog udara 5. ožujka 1953. godine.

Dok je Staljin bio živ nitko od sudruga nije se smio suprotstaviti njegovom autoritetu, jer su svi dobro znali kako je završavao svatko tko je pao u Staljinovu nemilost. Međutim, čim je vođa umro, njegovi najbliži suradnici su krenuli u međusobnu borbu za vlast.

 

Kratkotrajni savez

Georgij Malenkov (1901.-1988.) / Izvor: Global Look PressGeorgij Malenkov (1901.-1988.) / Izvor: Global Look Press

Nitko u tadašnjoj sovjetskoj eliti nije bio dovoljno moćan da prigrabi svu vlast u svoje ruke, kao što je to svojevremeno učinio Staljin. Zbog toga su trojica najutjecajnijih dužnosnika formirali svojevrsni trijumvirat i svako od njih je kontrolirao po jedan segment vlasti.

Georgij Malenkov, koji je bio Staljinov zamjenik, postao je premijer Sovjetskog Saveza, dok je bivši čelnik Sovjetske Ukrajine Nikita Hruščov stao na čelo Komunističke partije.

Što se tiče Lavrentija Berije, koji je bio odgovoran za Sovjetski nuklearni program i za kojeg se priča da je bio monstruozni egzekutor tajne policije, on je ostao ministar unutarnjih poslova, tj. i dalje je kontrolirao specijalne službe. Kao Gruzin i Staljinov sunarodnjak, a možda i njegov najbliži suradnik, Berija je bio na čelu Narodnog komesarijata unutarnjih poslova od 1938.-1945. i beskompromisno je provodio represije tijekom Drugog svjetskog rata.

Malenkov i Hruščov su strahovali da će ih Berija likvidirati i zato su odlučili da oni napadnu njega prije nego što on napadne njih.

 

Pad moćnog i strašnog ministra

Lavrentij Pavlovič Berija, šef sovjetske tajne državne policije (NKVD) / Izvor: APLavrentij Pavlovič Berija, šef sovjetske tajne državne policije (NKVD) / Izvor: AP

U ljeto 1953. godine činilo se da je pozicija Berije kao šefa NKVD-a veoma moćna. Međutim, Malenkov i Hruščov su djelovali neočekivano. Berija je uhićen u lipnju 1953. godine, po povratku s putovanja po Istočnoj Njemačkoj.

Na plenumu Centralnog komiteta Komunističke partije svi visoki funkcioneri partije osudili su Beriju kao organizatora represija (što je možda točno) i britanskog špijuna (što možda i nije točno).

Nabrajajući zvjerstva Staljinove epohe funkcioneri gotovo da nisu ni spomenuli samog Staljina. U optužnici je za sve kriv Berija. Njemu nije omogućeno da se brani. Strijeljan je iste godine, tj. prošao je kao i Genrih Jagoda i Nikolaj Ježov - njegovi prethodnici na čelu NKVD-a za vrijeme Staljina.

 

Stara garda napada Hruščova

Kada su završili s Berijom, Hruščov i Malenkov se okreću jedan protiv drugoga. Povjesničar Aleksandar Pižikov u svojoj knjizi "Hruščovljevo 'otapanje'" piše da je Malenkov bio daleko karizmatičniji i energičniji od Hruščova, ali je u tom dvoboju pretrpio poraz, tako da je 1955. godine na plenumu oslobođen dužnosti premijera.

Nikita Hruščov / Izvor: RIA NovostiNikita Hruščov / Izvor: RIA Novosti

Borba, međutim, još nije bila završena. Malenkov je sklopio novi savez s dvojicom Staljinovih starih drugova. Jedan je bio Vjačeslav Molotov, ministar vanjskih poslova koji je poznat po potpisivanju sporazuma o nenapadanju s Njemačkom 1939. godine, a drugi Lazar Kaganovič.

Oni su zajedno pokrenuli glasovanje za Hruščovljevu ostavku s mjesta prvog tajnika stranke na zasjedanju Vlade 1957. godine. Hruščov je bio jako kritiziran, primjerice zbog pretjeranih obećanja da će SSSR prestići Ameriku u proizvodnji mlijeka i mesa. Tako su njih trojica bili na pragu pobjede.

 

Nitko tu nije bio nevinašce

Lukavi Hruščov je, međutim, odgodio glasovanje za sljedeći plenum Centralnog komiteta koji je zakazan za lipanj 1957. godine. Uz potporu mladih članova stranke, uključujući i Leonida Brežnjeva, Hruščov je razmatranje svojih pogrešaka pretvorio o diskusiju o zločinima tijekom 1930-ih i 1940-ih. Pristaše su oštro kritizirale "staru gardu" za represije i krvoproliće.

To je bio dobro smišljen potez jer su Malenkov, Molotov i Kaganovič bili umiješani u ubijanje nevinih ljudi. Po tom pitanju, doduše, ni Hruščov nije bio cvijeće, ali su poslije plenuma samo Malenkov, Molotov i Kaganovič okarakterizirani kao "antipartijska trojka".

Hruščov ništa nije odgovorio kada ga je Kaganovič pitao: "A što si ti radio? Zar ti nisi potpisivao odluke o strijeljanju u Ukrajini? "

Bilo kako bilo, Nikita Hruščov je pobijedio, a "antipartijska trojka" je izgubila. To već više nisu bila surova Staljinova vremena, tako da nitko nije strijeljan niti otjeran na robiju. Poraženim protivnicima je dozvoljeno da nastave život kao umirovljenici.

Što se tiče Hruščova, on je vladao Sovjetskim Savezom narednih sedam godina, dok ga 1964. godine nisu zbacili s vlasti isti oni mladi članovi stranke koji su ga podržali 1957. godine. Doživio je da bude politički potpuno zaboravljen, da piše memoare i da se žali na bivše prijatelje koji su ga izdali.