Tržnica kod stadiona Lužnjiki, Moskva
Jurij Abramočkin/SputnikKada se Sovjetski Savez raspao, u zemlji je dozvoljena slobodna trgovina. Ranije si za pokušaj da nešto prodaš, bilo da su to čarape koje si sam ispleo, ili obična boca votke, lako mogao završiti iza rešetaka. Devedeset druge sve se promijenilo, a ulična je trgovina postala neodoljivo privlačna, centar života i uzbudljive dokolice.
Vrlo brzo će je zamijeniti civilizirani, blještavi trgovački centri, a samo mali broj tržnica će se uspjeti izboriti za postojanje u njihovoj sjeni.
U slobodnoj prodaji se pojavila gomila robe najrazličitije vrste i kvalitete, tržnice su nicale kao gljive. Zauzimale su pustare, ulice, podzemne prolaze, trgove i stadione. Tako je najveća tržnica bila, recimo, na stadionu Lužnjiki. Živa trgovina se odvijala i u bolnicama i školama.
Sve je nalikovalo na postsovjetski divlji zapad, tržnice su se pojavljivale stihijski, tamo gdje je bilo ljudi, odnosno gotovo svugdje. Za sve drugo, poput sanitarija ili tople prostorije, nitko nije mario.
Zato se tamo moglo obući od glave do pete za male novce, cjenkati se i naći na jednom mjestu sve od automobilskih dijelova do piratskih CD-a ili bakinog kompota. Toga više nikada nije bilo ni u jednom suvremenom trgovačkom centru.
To je posebna priča. Na tezgama s nadstrešnicom ili kamionu nije bilo nikakvih kabina za probanje odjeće (kao što ste i pretpostavili). Stvari su se probavale na uskom kartonu, u kutu tezge u svim vremenskim prilikama, po kiši, bljuzgavici ili na minus dvadeset. Treba odati priznanje nekim prodavačima, koji su obazrivo stavljali zavjesu iza koje se moglo sakriti od pogleda. Ali to nije bilo pod obavezno. Za razliku od komada kartona na zemlji.
Svakoga dana između redova tezgi prolazile su žene koje su vukle kolica s hranom. U ponudi su bili čaj s limunom i šećerom, sendviči, ruska salata i koncentrirano mlijeko. Ta kolica su voljeli svi, i prodavači i kupci. Iz nekog je razloga salata tete Ljuse uvijek bila ukusnija od onog što ste ponijeli od kuće. Na mnogim tržnicama ničeg drugog osim tih kolica nije bilo. Tek su se kasnije pojavile preteče zona s restoranima, a ponekad su to bili čitavi redovi paviljona u kojima su se prodavale palačinke, slatkiši i kebab.
Preprodavač je bio superheroj tržnice. On se muvao iz grada u grad, a ponekad i iz jedne u drugu zemlju, kako bi nabavio robu i za jedan dan savladao ogromnu udaljenost. On nije znao za umor, imao je gomilu veza, jer je bilo nemoguće da ih nema nakon godina i godina svakodnevnih putovanja po zemlji. Ako devedesetih nisu baš svi bili biznismeni, mnogi svakako jesu, a u ulozi tog novopečenog biznismena bio je upravo preprodavač.
On se nepogrešivo mogao prepoznati po jednoj karakteristici, ogromnoj kariranoj torbi. U njoj je nosio robu, a čekajući vlak ili avion na njoj je sjedio, jeo ili spavao.
Bez obzira na to što preprodavači s tim torbama nisu izgledali reprezentativno (nitko devedesetih nije izgledao reprezentativno), mnogi su od tog posla stekli imetak.
U Sovjetskom Savezu je postojao problem s devizama, baš i kada biste pokušali nešto prodati, to se tretiralo kao kriminalna radnja. Tako da ne čudi da su se na tržnicama prvo pojavili ljudi-mjenjači. Da, upravo tako, ne mjenjačnice na koje smo svi navikli, već ljudi koji su na grudima nosili ploču s natpisom "Kupujem $/DM". Sada bi to u najmanju ruku djelovalo nepouzdano, ali u to su vrijeme svi to radili. Ljudi s tablama oko vrata okupljali su se na ulazu u tržnicu i cijeli dan pušili i pili čaj u očekivanju klijenata.
Crna kožna jakna, bunda od ovčje kože i što više jeansa bio je san svakog malograđanina. Novca za kvalitetne stvari vanjskih marki nije bilo, pa su u pomoć priskakale kopije, grozne kvalitete, ali jeftine. Preprodavači su ih donosili iz zemalja u bliskom susjedstvu. Tako je turska roba preplavila tržnice i postala njihov neslužbeni znak prepoznavanja.
"Moj prijatelj Anton počeo se baviti trgovinom preko poznanika kojeg su zvali Gliba, prezime mu je bilo Glibin. Gliba je kao prodavač uspio zaraditi za Volvov pickup. U njemu je dovozio robu koju smo mi ujutro vješali na metalnu konstrukciju. Bilo je to na stadionu Lužnjiki", kaže novinar Jurij Lavov. "Štand koji je dosezao do jedno dva i pol metra zvali smo tada modernim izrazom 'beda' ("katastrofa", "propast", "tuga"). Tako se zvao tada najpopularniji model ženske kožne jakne. Taj model i njegovu kraću verziju pod kodnim imenom "polbedi" ("pola tuge") nosilo je pola Moskve.
Ista priča bila je i s traper odjećom. I u odijevanju u traper od glave do pete, od jakne, preko traperica, pa sve do kačketa, nitko nije vidio ništa ružno.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
