Erotika na filmu u SSSR-u: Od sovjetske Grete Garbo u kupaćem kostimu do "crnih bisera" devedesetih

"Mala Vera" Vasilija Pičula. Gorki film, 1988.
Najnerazvijeniji žanr u sovjetskoj kinematografiji, erotski je film imao primjere za pamćenje.

U Sovjetskom Savezu, u kojem navodno "nije bilo seksa", nije trebalo biti ni erotike. Propaganda ju je vješto zamjenjivala sportom, pa je tako zategnutih, skoro potpuno golih tijela bilo, ali samo u kontekstu sporta. S veslom ili kuglom, recimo.

Iz stranih su se filmova erotske scene najčešće izbacivale. Što je onda ostajalo sovjetskim režiserima? Kako se ispostavilo, među njima je ipak bilo hrabrih ljudi.

Čovjek amfibija, 1962.

Sjećate li se "Oblika vode", fantastične drame o ljubavi između nijeme žene i misterioznog bića koja je prošle godine nagrađena Oscarom za najbolji film? Dosta dobro, no to se moglo dogoditi i znatno ranije. Film s vrlo sličnim sadržajem po romanu sovjetskog pisca Aleksandra Beljajeva holivudski su studiji htjeli snimiti još prije pedeset godina, ali su odustali. Producenti su procijenili da se ne vrijedi zafrkavati oko tako dugog i kompliciranog podvodnog snimanja.

A u Sovjetskom je Savezu film snimljen te je postao kultno ostvarenje za ljubitelje sovjetske fantastike. Sve je bilo očaravajuće, i kostim čovjeka amfibije napravljen od deset tisuća krljušti, i scene snimane pod vodom, i glazba, i prva sovjetska erotika... Glavna junakinja koju je igrala sovjetska Greta Garbo Anastasija Vertinska u jednoj se od scena pojavljuje u kupaćem kostimu. A Vertinska se poslije toga još nekoliko desetaka godina smatrala seks simbolom.

Da, ali ipak biste očekivali ešto više od najavljene erotike? Međutim, ne zaboravite da je u tom trenutku od Staljinove smrti prošlo samo devet godina, tako da - što biste htjeli? Po kriterijima tog doba - vrlo hrabro.

Mala Vera, 1988.

Razdoblje od bradavica koje se jedva naziru ispod bluza do ostvarenja koje je srušilo sve tabue bio je dug. "Mala Vjera" Vasilija Pičula drugi je po redu i mnogo sigurniji zalazak u sferu erotike na filmu. Slavu je stekao kao prvi film u povijesti sovjetske kinematografije koji prikazuje spolni akt.

"Sjećam se da smo tu scenu u cjelini ukrali od Bertoluccija, iz nekog njegovog filma. Mislim da je to bio genijalan PR potez Vasilija Vladimiroviča Pičula", govorila je Natalija Negoda koja je igrala Veru. "Sjećam se da smo sjedili u kuhinji i razgovarali kako da to realiziramo tehnički. A snimali smo kao u nekom polusvjesnom stanju."

Da, PR potez je odlično funkcionirao. "Malu Veru" je vidjelo više od pedeset milijuna ljudi, a Negoda je bila prva sovjetska glumica na naslovnici američkog Playboya. Film o Veri na pozadini sukoba generacija, provincijskog siromaštva i pijanstva, ostao je upamćen kao jedan od prepoznatljivih simbola Perestrojke. Život sovjetskih građana prikazan je na realističan način kakav dotad nije viđen. Uslijedio je val filmova fokusiranih na ranije zabranjene teme, nasilje u obitelji, prostituciju i kriminal, nazvan "černuha" (tamna strana života).

Internacionalna djevojka, 1989.

Jelena Jakovljeva u ulozi

Osim "Male Vere", simbol novog doba i nove estetike s erotskom koprenom postala je refleksivna Internacionalna djevojka Petra Todorovskog, drama jedne medicinske sestre koja radi kao devizna prostitutka u hotelima za strance. S obzirom na to da ovakav film nije mogao biti snimljen državnim novcem, nastao je u koprodukciji sa Šveđanima.

Todorovski kao ozbiljan redatelj, autor filmova o ratu, nije želio priču o prostitutkama. Inzistirala je njegova žena, upravo ona ga je vodila po hotelima i pokazivala mu prave prostitutke. "Nisam snimao film o smetenoj osobi, već o ženi koja se nije mogla ostvariti u sovjetsko vrijeme", govorio je kasnije redatelj.

Ali film nije tako shvaćen. Devizna prostitutka bila je zaista čitavo desetljeće junakinja tog vremena, ali ne kao žena u kandžama teških okolnosti, već kao uzor za podražavanje. Internacionalna djevojka pokazala je kako se, činilo se, "lako dolazi do novca" u vrijeme masovne gladi.

Brineta za 30 kopejki, 1991.

Već sam naziv filma dovoljno govori. Ovoga puta riječ je o komediji, ali i sada već uobičajenoj prostitutki. Točnije, o gradu u unutrašnjosti koji je odlučio spasiti se od bijede originalnim poduzetničkim pothvatom, tako što će u lokalnom zavičajnom muzeju otvoriti javnu kuću (metafora više nego rječita).

U filmu ima mnogo nagih tijela i prelijepe talentirane Ane Samohine koja je devedesetih godina prošlog stoljeća napravila karijeru u filmovima poznatim po golotinji. Ali seks je tu još uvijek humoristična zabava, a takvih niskobudžetnih trash filmova bilo je zaista u izobilju uoči pada SSSR-a. Činilo se da je erotika, konačno, banula u živote običnih ljudi, samo što nitko nije točno znao što sada s tim. Redatelji nisu bili iznimka.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće