Kako je funkcionirala i zašto je propala sovjetska ekonomija?

Getty Images
Nekada je SSSR bio druga ekonomija u svijetu, no mnogi su zapamtili dugačke redove i prazne prodavaonice, gdje je sve bilo jeftino, ali je uvijek vladala neka nestašica. Pogledajmo kako je to bilo moguće.

Sovjetski Savez je postojao 69 godina i u skoro cijelom tom razdoblju nije imao tržište u uobičajenom značenju te riječi. U SSSR-u je na snazi bila planska ekonomija. Sve je bilo obuhvaćeno planom - od čavala, rublja i toalet-papira do stambenih zgrada, količine namuzenog mlijeka i automobila. Kako je moguće sve to isplanirati u najvećoj zemlji svijeta?

Odgovor: nikako. Ti planovi su sadržavali stotine međuprofilnih i međuteritorijalnih bilanci tiskanih na desecima tisuća stranica i međusobno apsolutno nepovezanih. Pa ipak je ta država opstajala, a stručnjaci smatraju da je mogla opstati i duže.

Čarobna riječ "plan"

Ako bi koncept sovjetske ekonomije trebalo objasniti samo jednom riječju, ta riječ bi bio "gosplan", u prijevodu "državni plan". U tom planu je bilo propisano koliko čega trebaju proizvoditi sve tvornice i sva poduzeća u zemlji. Kako je to izgledalo u praksi? Primjerice, ministar strojarske industrije prijevoznih sredstava je svako jutro dobivao izvješće u kojem je pisalo koliko treba napraviti kotača za željezničke vagone i poduzimao mjere da se plan ne izjalovi na samom kraju mjeseca. Dalje su po hijerarhiji isto tako postupali direktori tvornica i šefovi pogona.

Međutim, problem Državnog plana se sastojao u tome što on nije bio temeljen na stvarnim potrebama, nego na predodžbama sovjetskih birokrata o tome što treba proizvoditi, kaže Nikolaj Kuljbaka, ekonomist s Ruske akademije za narodnu privredu i državnu administraciju (RANHiGS). Pored toga, nije se uzimalo u obzir da se ljudske potrebe periodično mijenjaju: "Ja sam, primjerice, imao prilike u planinskom selu u Tadžikistanu naići na skupocjeno svečano muško odijelo, koje je odnekud dobavljeno u određenoj količini i samo u jednom broju (za muškarce prosječnog rasta, doduše)", sjeća se on.

Industrija je bila glavni pokretač gospodarskog rasta. SSSR je bio sustav u permanentnom iščekivanju sljedećeg rata, i zato su prioritet imale teška i vojna industrija, kao i crna metalurgija, tj. sve što može pridonijeti pobjedi u ratu. Te grane industrije su činile značajan dio bruto domaćeg proizvoda. S druge strane, nije ostajalo mnogo prostora za mirnodopsku robu široke potrošnje.

"30 000 ljudi ispred prodavaonica" (NKVD)

Probajte procijeniti koliko je sovjetskim građanima potrebno čarapa, čizama, sapuna, cjedila... Teško da ćete to moći. Ni u Sovjetskom Savezu nitko to nije mogao. Još 1920. godine je na taj problem skrenuo pozornost ekonomist Ludwig von Mises: gdje je planska ekonomija, tamo je i deficit. Nije postojao tržišni model "potražnja regulira ponudu".

Roba je stizala u prodaju po fiksiranim cijenama (bilo je robe koja je stvarala gubitke jer je njezinu cijenu nekada davno propisao Državni plan), ali nije stizala svuda. Gradovi su se dijelili na kategorije. Jedni su bili prvi na redu za dobivanje robe, a drugi posljednji.

U Moskvi je uglavnom bilo skoro svega, ali su zato ljudi iz cijele zemlje dolazili u Moskvu u kupovinu. Primjerice, Narodni komesarijat unutarnjih poslova je 1939. godine podnio raport da ispred svake robne kuće stoje tisuće ljudi: "U noći između 13. i 14. travnja ukupan broj kupaca ispred prodavaonica u trenutku njihovog otvaranja iznosio je 30 000. U noći između 16. i 17. travnja bilo ih je 43 800."

Opisano stanje podsjeća na katastrofu nacionalnih razmjera, ali istini za volju, nije uvijek bilo tako (kao što nije uvijek važio čuveni sustav kupnje "na točkice"). Slična situacija se ponovila tijekom 1980-ih, kada su električni vlakovi stizali u Moskvu puni kupaca iz drugih gradova, takozvanih "kobasičara". Nadimak su dobili zato što su dolazili u glavni grad kupiti deficitarnu kobasicu. Krajem 1980-ih se u SSSR-u proizvodilo 25 milijuna artikala i više nitko nije znao kako realizirati planiranje njihove proizodnje iz jednog centra.

Lojalnost i dotacije

Između tih razdoblja s ekstremnim pokazateljima vladala je sasvim umjerena nestašica. Kupovalo se ono što je bilo u prodaji, bez mogućnosti izbora i bez obzira na cijenu. U SSSR-u nije bilo nestašice novca. Sovjetski građanin je uvijek zarađivao više nego što je mogao potrošiti u svojoj zemlji, iz jednostavnog razloga što u slobodnoj prodaji nije bilo dovoljno robe. Samo 14% robe je stizalo u trgovine. Ostalih 86% je dijeljeno direktivom po administrativnoj liniji.

Na primjer, čovjek je odmah mogao kupiti automobil samo na crno, tj. ilegalno. Za legalnu kupnju se moralo čekati na red po sedam-osam godina. Glavna začkoljica je bila u tome što ni u taj red nije bilo lako dospjeti. Čovjek je to mogao ostvariti samo unutar svog poduzeća. Ostala roba se dijelila po poduzećima, institucijama i podružnicama, ali je nju najčešće dobivao onaj tko je "na dobrom glasu", tj. tko je lojalan državi.

Što se tiče poduzeća, nijedno nije moglo bankrotirati. To je bilo nemoguće. Prvi zakon o bankrotu odbačen je još 1932. godine. Umjesto toga, ministarstva su uzimala sredstva od uspješnih poduzeća i dotirala gubitaše (tj. one tvrtke koje su prodavale robu po niskim cijenama ili koje nisu mogle ništa prodati pa im se roba gomilala u skladištima). To je ubijalo svaku želju za proizvodnom inicijativom, ali se nije imalo kud, jer nitko nije želio biti optužen za industrijsku sabotažu. Za to se po članku 58-7 Kaznenog zakona izricala kazna zatvora ili oduzimanja imovine i deportacije iz zemlje, a bila je predviđena čak i smrtna kazna.

Sve se raspalo

Je li politička vrhuška sagledavala sve te nedostatke? Izgleda da jest, bar sudeći po tome što je SSSR tijekom 1930-ih počeo prodavati Zapadu sve što je mogao (od žita i krzna do remek-djela iz sovjetskih muzeja), često po previše niskim cijenama. Zemlji su bili potrebni vanjski krediti i devize.

Komunisti su, međutim, bili taoci vlastite ideologije. Marx je, naime, rekao da konkurencija vodi u krizu. Ona se, uostalom, nije mogla dozvoliti ni zato što su resursi bili ograničeni. Činjenica je da je 1987. godine samo 24% robe u zemlji bilo predviđeno za široku potrošnju. Sve ostalo je bilo namijenjeno vojsci.

Sredinom 1960-ih je shvaćeno da sustav puca po svim šavovima. U listu "Pravda" je objavljen članak s alarmantnim naslovom "Otvorite sef s dijamantima", gdje je predloženo da glavni kriteriji u radu poduzeća budu ostvareni prihod i rentabilnost. Principe reforme je formulirao predsjednik Vijeća ministara SSSR-a Aleksej Kosigin. Ispostavilo se da sustav funkcionira, i to učinkovito: nacionalni prihod je uvećan za 42%!

Pa ipak, pobijedili su protivnici tržišne reforme. U tome je određenu ulogu odigralo i Praško proljeće 1968. godine. Taj događaj je uplašio članove Politbiroa. "Ja i moji prijatelji smo očekivali da će uskoro nastupiti kriza i da će se Sovjetski Savez morati prestrojavati. Ali to se nije dogodilo", govorio je vodeći rukovoditelj sveučilišta "Visoka škola ekonomije" i bivši ministar gospodarstva Jevgenij Jasin.

"1973. godine je formirana Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC). Ona je donijela odluku o godišnjem četverostrukom uvećanju cijena nafte. Tako je Sovjetski Savez počeo dobivati prihode od nafte, a sovjetski sustav je opstao zahvaljujući tome što su 1967.-1968. u zapadnom Sibiru otkrivena naftna nalazišta", piše Jasin.

A zatim je došlo do potpunog kolapsa sustava. Ekonomisti kažu da je to bila "savršena oluja", tj. jedinstveni stjecaj okolnosti. "Slabi gospodarski temelji, negativni ekonomski uvjeti u zemlji i inozemstvu i odsustvo lidera spremnih da mijenjaju sustav", navodi sve faktore Paul Gregory, profesor ekonomskog fakulteta na Houstonskom sveučilištu u SAD-u. "Da nije bilo bar jednog od tih faktora, SSSR bi se raspao kasnije, a možda se uopće i ne bi raspao."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće