Zašto je socijalizam propao u Sovjetskom Savezu?

Getty Images
Ima nekoliko čimbenika koji su neosporno utjecali na propast socijalizma kao državnog poretka, a zatim i same države koja je proklamirala taj socijalizam.

U svitanje epohe SSSR-a, ljevičarski nastrojene zemlje u cijelom svijetu su gajile velike nade u pogledu komunizma i njegove globalne dominacije. Međutim, nakon nekoliko desetljeća postalo je jasno da su Lenjinovi socijalistički ideali doživjeli neuspjeh. Kako se to dogodilo?

U komunizam preko socijalizma

Mališeva Jelena Petrovna, doktor povijesti, docent, dekan fakulteta za proučavanje arhiva na Ruskom državnom humanističkom sveučilištu (RGGU) i rukovoditelj centra

"Važno je uočiti razliku između socijalizma i komunizma" kaže Jelena Mališeva, rukovoditelj odjela za proučavanje arhivske građe na Fakultetu za povijest i arhive. "Socijalizam je formalno bio temelj državnog uređenja SSSR-a, dok je komunizam bio vladajuća ideologija. Projekt socijalističke države od samog početka je bio utopijski i populistički".

Rudolf Pihoja, doktor povijesti, bivši državni arhivar Rusije, u svom članku "Zašto se raspao Sovjetski Savez?" piše da je glavna karakteristika sovjetske države bilo jedinstvo organa vlasti i Komunističke partije. Sovjetski Ustav iz 1977. godine definirao je partiju kao "jezgru političkog sustava". Kako se to odražavalo u praksi?

Rudolf Pihoja, vodeći znanstveni suradnik Instituta za rusku povijest, Ruske akademije znanosti, na okruglom stolu pod nazivom

Lenjin je tvrdio da je Sovjet (izborni organ lokalne samouprave) oblik neposredne demokracije te stoga ne postoji potreba za parlamentom ili podjelom vlasti (na zakonodavnu, izvršnu i sudsku), jer se o svemu brinu članovi Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza koji čine odbornici iz lokalnih Sovjeta. Međutim, izbori u Sovjet su bili fiktivna stvar. Sve dužnosnike je imenovala Komunistička partija Sovjetskog Saveza, a njezin Centralni komitet je bio organ koji je zaista upravljao državom. Sva vojna lica, svi državni službenici, policija i specijalne službe – svi su pripadali partiji. O sigurnosti države brinula se vojska agenata KGB-a – objasnio je nedavno u intervjuu general Filip Bopkov (1925.-2019.), bivši zamjenik šefa KGB-a (1983.-1991.). On je izračunao da je u svakoj regiji bilo oko 300-500 tajnih agenata KGB-a, a u većim regijama čak 1 500-2 000.

U takvim uvjetima su buntovnici i ljudi drukčijih političkih stavova zastrašivani zatvorom i kazneno-popravnim logorima. U logorima zloglasnog sustava Gulag 1933. godine je bilo preko pola milijuna, a od 1936. preko milijun zatvorenika, da bi početkom 1950-ih njihov broj dostigao 2,5 milijuna. Okrutnost sustava je bila očigledna, posebno stranim promatračima.

"Koncentracijski logor je bolja varijanta" – Lenjin

Lenjin drži govor na mitingu

"Sovjetski projekt je sadržavao elemente onoga što mi danas nazivamo ’socijalnom državom’. To je i građanska mobilnost, to su i institucije građanskog društva, socijalna podrška, besplatno zdravstvo i dr. Međutim, projekt je bio utopijski i zato sve gorenavedeno nije moglo realizirati u punoj mjeri", kaže Jelena Mališeva. "Nepodijeljena vlast i narodna samouprava zahtijevaju visoku razinu građanske odgovornosti, čega nije bilo u sovjetskom društvu".

Lenjin i njegovi suborci su zaista mogli vjerovati da će partijski i sovjetski dužnosnici biti pošteni i pravični i da im neće biti svojstvena korupcija, pronevjera državnog novca i zloupotreba službenog položaja, ali je nažalost stvarnost bila potpuno drukčija. Čak i na samom početku postojanja sovjetske države boljševici su primjenjivali nehumane metode uzimanja žita od seljaka koji su ga proizvodili. Vlasti su u tom poduhvatu naišle na žestok građanski otpor, ponekad su čak izbijale bune, kao što je ona u Tambovu 1920.-1921., kada je preko 50 000 seljaka zatvoreno, a desetke tisuća je pobila Crvena vojska.

Istovremeno su morali biti uništeni i ljudi koji se nisu uklapali u predstave o "novom svijetu", a to su većinom bile spahije i predstavnici nekadašnje buržoazije. "Nemilosrdno uništenje je neophodno", napisao je Lenjin. "Ne žurite s protjerivanjem stranaca. Možda je koncentracijski logor bolja varijanta" – to su Lenjinove riječi. Bilo je očigledno da vođa boljševičke revolucije pokušava izgraditi idealističku državu u kojoj vlada jednakost i socijalna pravda, ali je to činio brutalnim metodama. Psiholog i mislilac Jordan Peterson kaže da bi bilo naivno idealizirati Lenjina i tvrditi da je on brinuo samo o dobrobiti radničke klase. On je svoju misao obrazložio jasno, mada pomalo pojednostavljeno: "Lenjinova desna ruka je bio Staljin, a ako je nekome Staljin desna ruka, onda taj netko nije dobar momak".

Lenjin i Staljin u Gorkom

Na kraju je država odlučila suzbiti otpor seljaka tako što je proglasila nacionalizaciju privatnog vlasništva i kolektivizaciju zemlje i sredstava za poljoprivrednu proizvodnju. Imanja, koja su do tog trenutka pripadala seljacima, kao i njihova stoka i alat koji su koristili u poljoprivredi – sve je to pripalo kolhozima, tj. kolektivnim gazdinstvima. Seljaci nisu više imali mogućnost zaraditi novac. Nadničili su, a nadnica su im bili poljoprivredni proizvodi. Povjesničari govore o ukidanju kmetstva 1861. godine, ali bi trebalo konstatirati da je kmetstvo ponovo bilo na snazi 1932.-1937., kada je seljacima bilo zabranjeno da napuste kolhoz u kojem su registrirani.

Pad gospodarstva

Sustav kolhoza je doveo do naglog pada proizvodnje žita. Zbog toga su vlasti bile prinuđene kupovati poljoprivredne proizvode u inozemstvu. Carska Rusija je bila vodeći izvoznik žita, a SSSR je postao jedan od vodećih uvoznika. Rudolf Pihoja piše da je Sovjetski Savez 1973. godine uvezao 13,2% iskorištenog žita, a 1981. je uvezao već 41,4%.

SSSR je 1987. godine proizvodio samo 24% robe široke potrošnje. Država je povećala ionako enormnu militarizaciju nauštrb potreba vlastitog naroda.

Seljaci razgovaraju o stupanju u kolhoz

Ali odakle onda potječu prihodi u državnom proračunu? Od 1970. do 1980. je eksploatacija nafte u Sibiru desetostruko uvećana (s 21 milijun tona porasla je na 312 milijuna tona nafte), dok je proizvodnja plina s nekadašnjih 9,5 milijardi kubnih metara porasla na 156 milijardi kubnih metara. Enormni izvoz nafte i plina na Zapad bio je pouzdan način da se upropasti sovjetska ekonomija.

"Partijski aparat je ujedinjen s državnim aparatom na svim razinama – izvršnom, administrativnom i komunikativnom", kaže Mališeva. "Ako u jednoj od njih nastupi kriza i druga će stradati. I zato, kada se krajem 1980-ih počela razvijati demokracija, partija nije mogla zadržati vlast. Komunistička ideologija je sama po sebi imala potencijal opstati, ali je komunizam bio osuđen na propast zahvaljujući stapanju s državnim aparatom".

Černobilska tragedija je pokazala da je izvršna vlast potpuno trula. Kasnije, kada je Mihail Gorbačov pokrenuo društvene i političke reforme, raspala se klimava ravnoteža između partije i države. Kada su uvedeni pravi izbori, narodi u sovjetskim republikama su demonstrirali snažnu težnju ka suverenitetu i mogućnosti samostalnog donošenja odluka.

Predsjednik Rusije Boris Jeljcin drži govor isped zgrade Savjeta ministara RSFSR za vrijeme državnog udara u kolovozu 1991. godine.
Sputnik

Stari partijski aparat se uglavnom povukao. Od 1986. do 1989. godine je oko 90% lokalnih partijskih dužnosnika u svim republikama podnijelo ostavku, poslije čega se Sovjetski Savez raspao. Pokazalo se da sovjetski sustav nije bio stabilan, jer nije bio u stanju reformirati se u skladu sa zahtjevima vremena.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće