Zašto je socijalizam propao u Sovjetskom Savezu?

U svitanje epohe SSSR-a, ljevičarski nastrojene zemlje u cijelom svijetu su gajile velike nade u pogledu komunizma i njegove globalne dominacije. Međutim, nakon nekoliko desetljeća postalo je jasno da su Lenjinovi socijalistički ideali doživjeli neuspjeh. Kako se to dogodilo?

U komunizam preko socijalizma

Mališeva Jelena Petrovna, doktor povijesti, docent, dekan fakulteta za proučavanje arhiva na Ruskom državnom humanističkom sveučilištu (RGGU) i rukovoditelj centra "Nova Rusija. Povijest postsovjetske Rusije".

Povijesni park "Rusija – Moja povijest"

"Važno je uočiti razliku između socijalizma i komunizma" kaže Jelena Mališeva, rukovoditelj odjela za proučavanje arhivske građe na Fakultetu za povijest i arhive. "Socijalizam je formalno bio temelj državnog uređenja SSSR-a, dok je komunizam bio vladajuća ideologija. Projekt socijalističke države od samog početka je bio utopijski i populistički".

Rudolf Pihoja, doktor povijesti, bivši državni arhivar Rusije, u svom članku "Zašto se raspao Sovjetski Savez?" piše da je glavna karakteristika sovjetske države bilo jedinstvo organa vlasti i Komunističke partije. Sovjetski Ustav iz 1977. godine definirao je partiju kao "jezgru političkog sustava". Kako se to odražavalo u praksi?

Rudolf Pihoja, vodeći znanstveni suradnik Instituta za rusku povijest, Ruske akademije znanosti, na okruglom stolu pod nazivom "60 godina europske integracije: Iz povijesti u današnje vrijeme", Međunarodni multimedijski press-centar agencije "Rossija segodnja".

Aleksandar Natruskin/Sputnik

Lenjin je tvrdio da je Sovjet (izborni organ lokalne samouprave) oblik neposredne demokracije te stoga ne postoji potreba za parlamentom ili podjelom vlasti (na zakonodavnu, izvršnu i sudsku), jer se o svemu brinu članovi Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza koji čine odbornici iz lokalnih Sovjeta. Međutim, izbori u Sovjet su bili fiktivna stvar. Sve dužnosnike je imenovala Komunistička partija Sovjetskog Saveza, a njezin Centralni komitet je bio organ koji je zaista upravljao državom. Sva vojna lica, svi državni službenici, policija i specijalne službe – svi su pripadali partiji. O sigurnosti države brinula se vojska agenata KGB-a – objasnio je nedavno u intervjuu general Filip Bopkov (1925.-2019.), bivši zamjenik šefa KGB-a (1983.-1991.). On je izračunao da je u svakoj regiji bilo oko 300-500 tajnih agenata KGB-a, a u većim regijama čak 1 500-2 000.

U takvim uvjetima su buntovnici i ljudi drukčijih političkih stavova zastrašivani zatvorom i kazneno-popravnim logorima. U logorima zloglasnog sustava Gulag 1933. godine je bilo preko pola milijuna, a od 1936. preko milijun zatvorenika, da bi početkom 1950-ih njihov broj dostigao 2,5 milijuna. Okrutnost sustava je bila očigledna, posebno stranim promatračima.

"Koncentracijski logor je bolja varijanta" – Lenjin

Lenjin drži govor na mitingu

Global Look Press

"Sovjetski projekt je sadržavao elemente onoga što mi danas nazivamo ’socijalnom državom’. To je i građanska mobilnost, to su i institucije građanskog društva, socijalna podrška, besplatno zdravstvo i dr. Međutim, projekt je bio utopijski i zato sve gorenavedeno nije moglo realizirati u punoj mjeri", kaže Jelena Mališeva. "Nepodijeljena vlast i narodna samouprava zahtijevaju visoku razinu građanske odgovornosti, čega nije bilo u sovjetskom društvu".

Lenjin i njegovi suborci su zaista mogli vjerovati da će partijski i sovjetski dužnosnici biti pošteni i pravični i da im neće biti svojstvena korupcija, pronevjera državnog novca i zloupotreba službenog položaja, ali je nažalost stvarnost bila potpuno drukčija. Čak i na samom početku postojanja sovjetske države boljševici su primjenjivali nehumane metode uzimanja žita od seljaka koji su ga proizvodili. Vlasti su u tom poduhvatu naišle na žestok građanski otpor, ponekad su čak izbijale bune, kao što je ona u Tambovu 1920.-1921., kada je preko 50 000 seljaka zatvoreno, a desetke tisuća je pobila Crvena vojska.

Istovremeno su morali biti uništeni i ljudi koji se nisu uklapali u predstave o "novom svijetu", a to su većinom bile spahije i predstavnici nekadašnje buržoazije. "Nemilosrdno uništenje je neophodno", napisao je Lenjin. "Ne žurite s protjerivanjem stranaca. Možda je koncentracijski logor bolja varijanta" – to su Lenjinove riječi. Bilo je očigledno da vođa boljševičke revolucije pokušava izgraditi idealističku državu u kojoj vlada jednakost i socijalna pravda, ali je to činio brutalnim metodama. Psiholog i mislilac Jordan Peterson kaže da bi bilo naivno idealizirati Lenjina i tvrditi da je on brinuo samo o dobrobiti radničke klase. On je svoju misao obrazložio jasno, mada pomalo pojednostavljeno: "Lenjinova desna ruka je bio Staljin, a ako je nekome Staljin desna ruka, onda taj netko nije dobar momak".

Lenjin i Staljin u Gorkom

Global Look Press

Na kraju je država odlučila suzbiti otpor seljaka tako što je proglasila nacionalizaciju privatnog vlasništva i kolektivizaciju zemlje i sredstava za poljoprivrednu proizvodnju. Imanja, koja su do tog trenutka pripadala seljacima, kao i njihova stoka i alat koji su koristili u poljoprivredi – sve je to pripalo kolhozima, tj. kolektivnim gazdinstvima. Seljaci nisu više imali mogućnost zaraditi novac. Nadničili su, a nadnica su im bili poljoprivredni proizvodi. Povjesničari govore o ukidanju kmetstva 1861. godine, ali bi trebalo konstatirati da je kmetstvo ponovo bilo na snazi 1932.-1937., kada je seljacima bilo zabranjeno da napuste kolhoz u kojem su registrirani.

Pad gospodarstva

Sustav kolhoza je doveo do naglog pada proizvodnje žita. Zbog toga su vlasti bile prinuđene kupovati poljoprivredne proizvode u inozemstvu. Carska Rusija je bila vodeći izvoznik žita, a SSSR je postao jedan od vodećih uvoznika. Rudolf Pihoja piše da je Sovjetski Savez 1973. godine uvezao 13,2% iskorištenog žita, a 1981. je uvezao već 41,4%.

SSSR je 1987. godine proizvodio samo 24% robe široke potrošnje. Država je povećala ionako enormnu militarizaciju nauštrb potreba vlastitog naroda.

Seljaci razgovaraju o stupanju u kolhoz

Sputnik

Ali odakle onda potječu prihodi u državnom proračunu? Od 1970. do 1980. je eksploatacija nafte u Sibiru desetostruko uvećana (s 21 milijun tona porasla je na 312 milijuna tona nafte), dok je proizvodnja plina s nekadašnjih 9,5 milijardi kubnih metara porasla na 156 milijardi kubnih metara. Enormni izvoz nafte i plina na Zapad bio je pouzdan način da se upropasti sovjetska ekonomija.

"Partijski aparat je ujedinjen s državnim aparatom na svim razinama – izvršnom, administrativnom i komunikativnom", kaže Mališeva. "Ako u jednoj od njih nastupi kriza i druga će stradati. I zato, kada se krajem 1980-ih počela razvijati demokracija, partija nije mogla zadržati vlast. Komunistička ideologija je sama po sebi imala potencijal opstati, ali je komunizam bio osuđen na propast zahvaljujući stapanju s državnim aparatom".

Černobilska tragedija je pokazala da je izvršna vlast potpuno trula. Kasnije, kada je Mihail Gorbačov pokrenuo društvene i političke reforme, raspala se klimava ravnoteža između partije i države. Kada su uvedeni pravi izbori, narodi u sovjetskim republikama su demonstrirali snažnu težnju ka suverenitetu i mogućnosti samostalnog donošenja odluka.

Predsjednik Rusije Boris Jeljcin drži govor isped zgrade Savjeta ministara RSFSR za vrijeme državnog udara u kolovozu 1991. godine.
Sputnik

Stari partijski aparat se uglavnom povukao. Od 1986. do 1989. godine je oko 90% lokalnih partijskih dužnosnika u svim republikama podnijelo ostavku, poslije čega se Sovjetski Savez raspao. Pokazalo se da sovjetski sustav nije bio stabilan, jer nije bio u stanju reformirati se u skladu sa zahtjevima vremena.