Odbojan, autoritaran i neodgovoran čovjek koji se namjerno ne želi suočiti sa stvarnošću - tako je zamjenik glavnog inženjera Černobilske nuklearke Anatolij Djatlov prikazan u HBO-ovoj televizijskoj seriji "Černobil".
On u seriji psuje, galami, vrijeđa mlađe službenike i potpuno ignorira sva pravila, čime izaziva eksploziju nuklearnog reaktora koja odnosi toliko ljudskih života da im se ne zna ni broja.
U TV seriji je Djatlov jedan od najomraženijih likova. Međutim, je li on u stvarnom životu zaista bio takav? Kako je živio prije tragedije i što se dogodilo s njim kada je osuđen na zatvorsku kaznu?
Anatolij Djatlov je rođen 1931. u malom selu Atamanovu u Krasnodarskom kraju. Završio je sedam razreda škole, a 1945. je upisao elektrotehnički smjer Noriljske rudarsko-metalurške škole koju je završio za pet godina kao odličan đak. Tri godine je radio u Noriljsku, a zatim je upisao Moskovski institut za inženjersku fiziku gdje je s odličnim uspjehom studirao fiziku i postao diplomirani stručnjak za automatiku i elektroniku.
U svojoj je struci dobio posao na brodogradilištu u Komsomolsku na Amuru gdje je radio u tajnom laboratoriju br. 23 na nuklearnim reaktorima za podmornice. Zatim je 1973. iz obiteljskih razloga prebačen na tek izgrađenu Černobilsku nuklearnu elektranu gdje je radio 13 godina i napredovao od šefa hale s nuklearnim motorom do zamjenika glavnog inženjera za eksploataciju i dobio dvije državne nagrade (Orden časti i Orden Crvene radničke zastave.)
Ljudi koji su radili s Djatlovom kažu da je on bio profesionalac i da je bio kompetentan u svojoj struci, ali je često bio suviše strog i zahtjevan. S druge strane, pojedini ga pamte kao nepravičnog i tvrdoglavog čovjeka koji je sporo reagirao i bio sklon konfliktima s drugim ljudima, dok treći tvrde da je bio odgovoran, principijelan i pošten čovjek od povjerenja. Evo nekoliko mišljenja koja ilustriraju koliko su stavovi o Djatlovu bili dijametralno suprotni.
"Djatlov nije bio zagrijan za posao, premda je nosio masku strogog i zahtjevnog rukovoditelja", sjeća se radnik Černobilske nuklearke Razim Davletbajev. "Rukovatelji ga nisu poštovali. On je odbacivao sve primjedbe i prijedloge koji su podrazumijevali njegovo angažiranje."
"Djatlov je mogao razumjeti greške koje naprave radnici ako su one argumentirane, no apsolutno se nije mogao pomiriti s aljkavošću, nekompetentnošću i nemarnim odnosom prema obvezama", napisao je svojevremeno državni inspektor za nuklearnu sigurnost Ukrajine Anatolij Krjat.
U knjizi "Černobil: Kako je to bilo" sam Djatlov tvrdi da on nije bio najgori rukovoditelj. "Nikada nisam težio tome da budem omiljen među mlađima ili starijima. Mislim da je dovoljno biti kompetentan i pravičan kako bi se osigurali normalni radni odnosi. U svakom slučaju, nitko od mojih radnika nije dao otkaz zato što nije mogao raditi sa mnom. Mogao sam ponekad biti preoštar, ali ništa više od toga. Jesam bio zahtjevan", napisao je.
Optuženi za nesreću u nuklearnoj elektrani u černobilu (zdesna nalijevo): direktor Viktor Brjuhanov, zamjenik glavnog inženjera Anatolij Djatlov i glavni inženjer Nikolaj Fomin na suđenju.
Igor Kostin/SputnikNa dan tragedije sve je bilo uobičajeno. Kada je odjeknula eksplozija, bilo je to veliko iznenađenje za sve radnike, pa i za Djatlova. U težnji da okončaju planirano testiranje (nakon nekoliko neuspješnih pokušaja) operateri su htjeli isključiti četvrti reaktor, no umjesto da se isključi, on se počeo vrlo brzo zagrijavati. Operateri su pritisnuli tipku za hitno zaustavljanje reaktora, no on je tada eksplodirao. "Bila je to totalna katastrofa. Najgore što se moglo dogoditi s reaktorom", napisao je Djatlov u svojoj knjizi.
On nije mogao vjerovati da je reaktor eksplodirao pa je naredio da se u njega napumpa voda kako bi se ohladio. U stanju velikog šoka Djatlov je poslao dvojicu radnika da ručno spuste vratila. Kasnije je priznao da je ta odluka bila apsurdna. "Ako vratila ne uđu u zonu kada spojke nemaju napajanje, neće ući ni ako se okreću ručno", objasnio je on.
Prema drugim priopćenjima vezanim za ovu tragičnu noć, Djatlov je postupao nervozno, stalno je vikao na mlađe radnike i nije želio povjerovatida je reaktor eksplodirao. Uvelike je tako prikazan i u HBO-ovoj seriji.
Zatim je uslijedio susret s direktorom nuklearke Viktorom Brjuhanovom, potvrda da je reaktor zaista eksplodirao i prvi simptomi Djatlovljeve radijacijske bolesti (stalno povraćanje), poslije čega je evakuiran u moskovsku bolnicu. Te kobne noći on je bio izložen radioaktivnom zračenju od 390 rema (Roentgen Equivalent Man). Kasnije, kad su mu rane od radijacije na nogama zarasle, morao je ponovno učiti hodati.
Zajedno s drugima koji su odgovorni za tragediju (Brjuhanov i glavni inženjer nuklearke Nikolaj Fomin), Djatlov je osuđen na 10 godina robije, i pored bolesti. Prema njegovim riječima, on je proučio svaki svoj potez koji je povukao te noći i bio je u potpunosti uvjeren da samo djelomično snosi odgovornost za tragediju.
"Reaktor nije ispunjavao preko 30 standardnih uvjeta za konstrukciju ovakve vrste, što je više nego dovoljno za eksploziju. To se može i drugačije objasniti: prije nego što je uklonjena zaštita, reaktor je dostigao stanje slično nuklearnoj bombi, a nije bilo signala za uzbunu. Kako su radnici mogli to znati? Po mirisu? Ili na dodir?", napisao je u svojoj knjizi. "Prije razmatranja krivnje personala samo razmislite o ovome - reaktor je digao u zrak njegov vlastiti sigurnosni sustav."
I pored bolesti i invaliditeta, Djatlov je izdržavao kaznu zatvora najprije u Kijevu, a zatim u Poltavskoj oblasti u Ukrajini. Nakon četiri godine provedene u zatvoru i čestih službenih pisama koje su slali mnogi, između ostalih i ruski nuklearni fizičar Andrej Saharov i Djatlovljeva supruga, Anatolij je 1990. godine oslobođen zbog lošeg zdravstvenog stanja. Liječio se u Njemačkoj, jako je patio te je umro 1995. godine od zatajenja srca izazvang radijacijom.
Djatlov je do same smrti govorio da su za tragediju krivi konstruktorski nedostaci i tvrdio da Sovjetski Savez jednostavno ne može prihvatiti tu odgovornost i zato optužuje ljude koji su bili prisiljeni raditi s neispravnom opremom. Da bi dokazao svoje viđenje, on je 1994. godine dao intervju (video-snimka tog intervjua dostupna je na YouTubeu) i napisao knjigu.
Mišljenja o Djatlovljevoj ličnosti su dijametralno suprotna i svatko može izabrati kojem mišljenju će se prikloniti. Evidentno je, međutim, da su određenu ulogu u tragediji odigrali i defekti u konstrukciji nuklearke, što je kasnije i službeno priznato. A to znači da nije bila u pitanju samo Djatlovljeva greška.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
