Olga Kozlova, 57-godišnja plavuša srednje visine i "nedopustivo" tankog struka (za svoj uzrast), sjedi u malom dvosobnom stanu za drvenim stolom s bijelim stolnjakom. Na drugom kraju stola je mali televizor. Uvijek je uključen. Nadohvat ruke su sir (vjerojatno rokfor), mirišljava svijeća i laptop. To je moja mama.
Od jutra do kasne večeri ona radi u osiguravajućem društvu, u uredu, a kod kuće gleda "Igru prijestolja". Još nije odgledala posljednju sezonu, ali je pročitala sve spoilere i zato negoduje i traži od mene da joj preporučim neku novu seriju.
"Možda 'Černobil'?", pitam ja, pokušavajući otjerati od sira našeg hiperaktivnog haskija po imenu Lucky.
"Što može biti zanimljivo u tom Pripjatu a da ja nisam vidjela? Sjećam se kao da je jučer bilo, kad smo išli tamo poslije nesreće..."
"Gdje si išla?!"
"Eto, nikad ne slušaš što pričam. Pa pričala sam ti!"
U kolovozu 1986. moja je mama izašla iz vlaka na peron željezničke stanice u gradu Melitopolju (1,1 tisuća kilometara od Moskve). Imala je tada 24 godine. Nekoliko godina ranije diplomirala je na Sveučilištu za vezu i informatiku, a tada je već bila zaposlena u svojoj profesiji - radila je u Moskovskoj gradskoj telefonskoj mreži. Odmor je provodila na obali Azovskog mora.
Na peronu je bilo nekoliko sredovječnih obiteljskih parova, visoki svjetlokosi mladić (kao da je tek bio na minivalu) i visoka smeđokosa djevojka od nekih tridesetak godina.
"S tom Irom sam se odmah sprijateljila. Pričala je kako je specijalno došla u Ukrajinu da se uda, ali su ovdje sve sami parovi. A momak Loša je imao samo 18 godina, studirao je stomatologiju", sjeća se mama.
Grupi s koferima i ruksacima je prišao visoki sjedi muškarac ugodnog izgleda. Imao je oko 50 godina. Mama se ne sjeća točno, čini joj se da se zvao Ostap. On im je bio vodič. Mama se nije raspitivala čime se Ostap bavio pored toga što je vodio takve ekskurzije.
"On nas je sve poveo u mali autobus i odvezao u naselje blizu Melitopolja. Tamo smo živjeli u malim drvenim kućicama koje su izdavali mještani. U svakoj sobi je bilo po troje ljudi, ali je zato sve bilo jeftino", priča ona.
Prvi tjedan odmora je protekao bez posebnih događanja. Ponekad smo s Ostapom išli na izlete po Ukrajini, a navečer smo pili pivo i kupali se. Samo jedna stvar je brinula mamu: na pojedinim mjestima pored obale su bile postavljene table sa zabranom kupanja od 16:00 do 20:00.
"Pitam Ostapa - zašto je zabranjeno? A on kaže: 'To je zbog radijacije, ali sve je u redu'. I smije se. Ja sam se zabrinula, ali ne jako", priča ona.
"Djeco, jesmo li spremni?", upita Ostap poslije prijedloga da posjete "onaj Černobil". "Da, kapetane!", isto tako djetinjasto i radosno povikaše svi bez razmišljanja.
"Naravno, svi smo znali za nesreću. Ali ja sam bila uvjerena da mene radijacija sigurno neće zakačiti. Tada je riječ 'Černobil' nama bila nekako daleka... Ih, Bože moj, eksplodiralo, pa što", sjeća se mama.
Od Melitopolja do Pripjata (grad udaljen tri kilometra od nuklearne elektrane na kojoj se dogodila nesreća) automobilom se putuje oko 850 km. Tog kolovoškog dana 1986. godine bila je velika vrućina, nešto preko +30 stupnjeva Celzija. Mama kaže da se skupina unaprijed opskrbila bocama s vinom, i zato je od cijelog puta zapamtila samo odmor u nekoj kantini i table s natpisom "Zaraženo". Nitko nije imao nikakvu zaštitu. Svi su bili u ljetnoj garderobi.
U sedam sati navečer autobus se zaustavio u šumskom predjelu blizu rijeke Pripjat. Ostap je izašao s bocom vina u jednoj ruci i Geigerovim brojačem u drugoj.
Cijela ekskurzija je trajala oko dva sata. Šetali smo kroz šumu i fotografirali se za uspomenu.
"Bilo je mnogo drveća i grmlja s neprirodno jarkim bojama i neprirodnom svježinom, iako kiša odavno nije padala. Izdaleka su se vidjeli krovovi napuštenih zgrada, i ništa više", priča mama.
Iznenada joj je na ruku sletjela muha. Mama sada tvrdi da je muha bila ogromna, kao pola dlana!
"E da, ako ugledate mutante, nemojte se plašiti", našalio se Ostap. Svi su se nasmijali i dali u potragu za insektima koji su mutirali. Netko je pokušao skupljati lišće s drveća, ali mu ostali to nisu dozvolili. Kad nisu pronašli ništa posebno zanimljivo, zamolili su Ostapa da ih odveze u grad.
On je umjesto odgovora pogledao u Geigerov brojač, zamislio se na trenutak, a onda, kao da se naglo otrijeznio, naredio: "Svi u autobus, ekskurzija je završena!" Svi su počeli gunđati, ali su poslije zajedničkog fotografiranja za uspomenu popušili po cigaretu i nevoljko sjeli u autobus.
Nakon par mjeseci, kada je već bila u Moskvi, mama je dobila nepodnošljive bolove u donjem dijelu trbuha. Otprilike u to vrijeme su joj telefonirali Ljoša i Ira. Mladić je patio od sličnih bolova, a Irina se žalila na neprekidnu slabost i vrtoglavicu. Zvali su i drugi sudionici ekskurzije i također se žalili i tražili savjet, no mama se više ne sjeća njihovih imena.
"Deset dana mi nisu mogli postaviti dijagnozu. Najprije su mislili da je upala slijepog crijeva, ali se ispostavilo da je upala reproduktivnih organa", priča ona.
A Aleksej je zaista dobio upalu slijepog crijeva.
"On je kao stomatolog sam sebi postavio dijagnozu i otišao kod liječnika. Dobro je što se nije prevario", sjeća se mama.
Irina je bila u opasnosti da dobije rak - već je imala povišene leukocite u krvi. Hitno je poslana na transfuziju. Sve troje su se izliječili, s tim što je mamino liječenje trajalo tri mjeseca. Nije joj poznato kako su prošli ostali sudionici ekskurzije.
"Zamisli, čak su mi preporučili da ostanem u drugom stanju. Rekli su da je to najbolja preventiva od upale", sjeća se ona.
"Pa zar nisi liječnicima rekla da si bila u Černobilu?", upitala sam s negodovanjem, ali ipak u sebi sretna što sam rođena tek deset godina kasnije.
"Nisam, zašto bih im to rekla? Rekla sam ti, to je bila obična ekskurzija! Nikada ne slušaš što pričam! Samo su me roditelji jako grdili kad su saznali."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
