Tko će imati gumb, a tko neće: Kako se poslije raspada SSSR-a rješavalo pitanje nuklearnog oružja?

Valentin Mastjukov/TASS
Strah od drugog Černobila, skrivene želje i komplicirani sporazumi: kako je riješeno jedno od najtežih pitanja nakon raspada Sovjetskog Saveza?

Raspad SSSR-a 1991. godine donio je sa sobom veliki broj problema. Tada su počele "divlje 90-te", koje su u ruskoj svijesti zapamćene kao vrijeme siromaštva, procvata ruske mafije, financijskih piramida i potpunog gubitka orijentacije. Međutim, u globalnom je kontekstu svijet koji je promatrao raspad najveće "supersile" zanimalo nešto drugo. Svi su se pitali: u čije ruke će dospjeti nuklearno oružje?

Praktički su se rezerve nuklearnih bojevih glava, koje znače ogromnu moć i ogromnu opasnost, poslije raspada našle na teritorijima četiri posebne države: Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine.

Što da radimo?

Najprije je Rusija, koju je predstavljao njezin novopečeni predsjednik Boris Jeljcin, priopćila da ne planira sama kontrolirati nuklearni arsenal SSSR-a. Sve četiri zemlje koje su posjedovale sovjetsko nuklearno nasljeđe su 21. prosinca 1991. godine u Alma-Ati potpisale sporazum o zajedničkoj kontroli. Predstavnici zemalja su se devet dana kasnije susreli u Minsku i potpisali drugi sporazum na istu temu: o uspostavi ujedinjenog zapovijedanja "strateškim snagama".

Susret u Minsku

Je li to riješilo problem? Zapravo nije. Naime, Mihail Gorbačov, koji se nešto ranije povukao sa svoje funkcije, između ova je dva sastanka, 25. prosinca, predao Borisu Jeljcinu glavni simbol vlasti: takozvani "nuklearni kovčežić". A i u samom sporazumu je bilo navedeno: odluku o uporabi nuklearnog oružja donosi Rusija, ali uz obavezan dogovor s predsjednicima Ukrajine, Kazahstana i Bjelorusije i uz konzultiranje s drugim članicama Zajednice neovisnih država.

Kasnije je pukovnik jedne od najmoćnijih raketnih formacija, 43. raketne armije, koja se nalazila na teritoriju Ukrajine, Vilen Timoščuk, rekao: "Ni predsjednik Ukrajine, niti bilo tko drugi u zemlji, nije mogao utjecati na ispaljivanje [nuklearnih] raketa, jer su šifre za lansiranje morale stići iz Središnjeg zapovjednog punkta koji se nalazio u Rusiji".

Međutim, čak ni takva situacija nije odgovarala Zapadu i, kako se kasnije ispostavilo, nije zadovoljavala ni Rusiju. "Jeljcin je s nevjerojatnom otvorenošću rekao meni, državnom tajniku SAD-a, kako će se razvijati nuklearni program i upravljanje nuklearnim oružjem unutar Zajednice neovisnih država. [...] Tko će imati gumb, a tko ne; što o tome misle čelnici Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana; kako oni misle da će imati nuklearno oružje, a zapravo ga neće imati", rekao je 2012. godine za ruski Forbes James Baker o tadašnjim pregovorima s Jeljcinom. Sjedinjene Države su bile glavni posrednik u rješavanju "nuklearne krize". Ali i više od toga. Amerikanci su priželjkivali drugi scenarij: sav sovjetski nuklearni arsenal trebalo je pripasti samo Rusiji.

Baker i Jeljcin

"Zaista smo željeli imati posla s jednom zemljom, a ne s njih četiri. Nismo željeli umjesto jedne dobiti četiri zemlje koje imaju nuklearno oružje", priznao je Baker.

Ali kako uvjeriti tri zemlje da se odreknu takve moći? "Drugi Černobil". Ovaj se izraz često mogao čuti na pregovorima iza zatvorenih vrata.

Eksplozivno nasljeđe

Radi se o tome da je rok korištenja nuklearnih bojevih glava koje su se nalazile u sovjetskim republikama isticao 1997. godine. Skladišta su u tom trenutku bila prepuna, za njihobo sigurno održavanje ili dekompletiranje bili su potrebni značajni resursi, kako novca, tako i tehnologije. To nitko nije imao. U slučaju prirodne katastrofe ili nesretnog slučaja sve je to moglo eskalirati.

Osim toga, kako je tvrdio Leonid Kravčuk, tadašnji lider Ukrajine, Jeljcin je ultimativno ponavljao: Rusija neće primiti "opasne bojeve glave" poslije 1997. godine, to jest, treba ih odmah predati.

Kazahstan, koji je naslijedio drugi po veličini nuklearni poligon na planetu, Semipalatinsk, svoj je arsenal predao bez riječi. Kazahstan se pobrinuo za sigurnost cijelog čovječanstva, a ujedno je u zamjenu za to dobio vojnu tehniku i investicije, izjavio je predsjednik Nursultan Nazarbajev u intervjuu japanskim medijima. Do proljeća 1992. godine sve je već bilo riješeno.

Uništena je posljednja sovjetska nuklearna raketa u Kazačkoj SSR

Bjelorusija je 1994. godine potpisala sporazum o uklanjanju arsenala u zamjenu za jamstva njezine sigurnosti. Kasnije se, istina, pokajala što nije tražila više: "Nije tako trebalo učiniti. To je bila najveća vrijednost, dragocjena roba koju smo, na kraju krajeva, trebali skupo prodati", rekao je predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko.

Raketa RSD-10 likvidirana u Bjelorusiji

Problemi su se pojavili samo s Ukrajinom. Ona nije htjela predati oružje.

Ukrajinsko pitanje

Kada se radi o količini rezervi, Kijev je poslije raspada SSSR-a posjedovao treći nuklearni arsenal na svijetu poslije Washingtona i Moskve. Na teritoriju Ukrajine su se našle interkontinentalne rakete okrenute izravno prema SAD-u, kao i 1240 bojevih glava.

"S obzirom na to da smo imali nuklearni arsenal, u koji su mogli prodrijeti teroristi ili ga je mogla raznijeti obična raketa, sjedili smo kao na buretu baruta i zastrašivali sve oko sebe: ako nas samo pipnete, odletjet ćemo u zrak zajedno s vama", rekao je 20. siječnja 2014. godine u intervjuu za Radio UN Jurij Sergejev, stalni izaslanik Ukrajine pri Ujedinjenim narodima.

Ukrajinska vojska prema sporazumu predaje nuklearne bojeve glave

To se nije moglo tolerirati, pa su Sjedinjene Države postavile uvjet. "Oni su rekli: ako ne ispunite zadatak da bojeve glave iznesete iz Ukrajine, nećemo više samo vršiti pritisak, već ćemo blokirati Ukrajinu. Izravno je rečeno: uslijedit će sankcije i blokada", pravdao se Kravčuk (čak i nakon 25 godina pristaše Ukrajine kao nuklearne sile ne mogu mu oprostiti razoružanje).

"Da se Ukrajina nije odrekla nuklearnog oružja, nitko je ne bi priznao", rekao je 2011. godine predsjednik Vrhovne rade Vladimir Litvin.

Leonid Kravčuk i Boris Jeljcin

Kijev je 1994. godine potpisao memorandum u zamjenu za teritorijalni integritet i ekonomsku pomoć. Ukrajina je od SAD-a dobila 175 milijuna dolara za neutralizaciju nuklearnog oružja. Moskva je 2000. godine Ukrajini otpisala dug od 1,099 milijardi dolara. Kijev, međutim, nije bio zadovoljan. Ukrajina je tražila 3 milijarde dolara kao kompenzaciju. Ali, bilo kako bilo, do kraja 1996. godine je završeno uklanjanje nuklearnog oružja iz bivših sovjetskih republika, a Rusija i SAD su, prema sporazumima, počele dug proces smanjivanja svojih arsenala.

Ukrajinska vojska prema sporazumu predaje bojeve glave, 4. siječnja 1992.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće