Tko je bio Valerij Legasov, sovjetski znanstvenik koji je spasio svijet od Černobila

Legion Media, Igor Kostin/Sputnik
Vasilij Legasov je bio jedan od prvih koji je shvatio razmjere katastrofe i bio tamo da ublaži njezine posljednice. Njegove odluke su pomogle spasiti milijune života, no to je platio najvišom cijenom.

Čovjek u džemperu s debelim naočalama sjedi u kuhinji slušajući vlastiti glas koji dolazi iz kasetofona. Nakon što snimi pet kaseta koje sadrže informacije o Černobilu, on izlazi van da bi ih sakrio od budnog oka agenata KGB-a. Nakon što vrpce stavi u ventilacijski sustav kuće, vraća se kući, hrani mačku, puši cigaretu i vješa se...

Ova scena koja otvara HBO-ovu mini-seriju "Černobil" priprema teren za priču o nuklearnoj katastrofi 1986. godine i Valeriju Legasovu, istaknutom sovjetskom anorganskom kemičaru koji je odigrao ključnu ulogu u interventnoj ekipi zaduženoj za Černobil i naknadnu istragu uzroka katastrofe.

On je bio taj koji je inzistirao na evakuaciji grada Pripjata i odlukama koje su pomogle u ograničavanju utjecaja katastrofe. Legasov je također bio osoba koja je Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) u Beču dostavila izvještaj o uzrocima katastrofe u trajanju od pet sati - iskreni izvještaj koji je smirio međunarodnu zajednicu, no naljutio kolege kod kuće

Put do Černobila

Rođen 1936. u Tuli (173 km južno od Moskve), Valerij je rano odabrao svoj karijerni put. Kao izvrstan učenik i rođeni vođa mogao je, zahvaljujući sjajnim ocjenama u školi, izabrati bilo koje sveučilište, no odlučio se za Institut za kemiju i tehnologiju D. I. Mendeljejeva u Moskvi.

Nakon briljantne obrane diplome, Valerij je dobio ponudu za doktorat na Institutu za atomsku energiju I. V. Kurčatova, no nije je odmah prihvatio. Najprije je dvije godine proveo u Sibirskom kemijskom kombinatu u Tomsku gdje je razvijao plutonij za nuklearno oružje, a zatim se konačno priključio Kurčatovljevom institutu. Tamo je Legasov došao na glas kao jedan od najistaknutijih znanstvenika u području anorganske kemije - tj. kemije plemenitih plinova. Valerij je za svoj rad u ovom polju (prije svega za učinak Bartlett-Legasov) primio brojne državne nagrade.

Nuklearni reaktori nisu bila Valerijeva specijalnost. On se u državnoj komisiji za odgovor na katastrofu u Černobilu 26. travnja 1986. našao gotovo slučajno. "Nije trebao biti u Černobilu. Njegova specijalnost je bila 'fizikalna kemija', on je radio na eksplozivima", prisjeća se njegova kći Inga Legasova.

Akademik Valerij Legasov, istaknuti sovjetski znanstvenik specijaliziran za anorgansku kemiju, 1983.

"26. travnja je bila subota. Otac je prisustvovao sastanku predsjedništva Ruske akademije znanosti s akademikom [Anatolijem] Aleksandrovom (koji je u to vrijeme bio predsjednik Akademije). Anatolij je dobio poziv putem 'vertuške' [nadimak za zatvorenu državnu telefonsku liniju]. Jedan se znanstvenik trebao pridružiti državnoj komisiji, a svi Aleksandrovljevi zamjenici iz Kurčatovljevog instituta su bili nedostupni. Državni zrakoplov je već čekao. I tako je moj otac otišao u [zračnu luku] Vnukovo i istog dana otputovao u Černobil."

Mogao je postojati još jedan razlog za izbor Valerija Legasova - prije nego što se katastrofa dogodila, on je naglasio važnost nove sigurnosne metodologije za sprječavanje katastrofa i ukazao na probleme reaktora RBMK-1000 (onoga koji je eksplodirao) i rizike u radu nuklearnih elektrana, nudeći da ih osigura zaštitnim štitom - no kolege na taj prijedlog nisu pristale.

Kao 1941., ali još gore

Valerij je po dolasku uronio u rad na intervenciji u izvanrednoj situaciji: inzistirao je na evakuaciji Pripjata u blizini (koja se odvila 27. travnja) i radio na ublažavanju posljedica eksplozije reaktora. Do jutra 26. travnja i Legasovljeva dolaska požar je bio ugašen, no ogromna je količina radioaktivnih elemenata odlazila u atmosferu, dok je ono što je ostalo od reaktora i dalje predstavljalo ozbiljnu prijetnju. "Takva nepripremljenost, takav nered, takav strah. Kao 1941., ali još gore", kasnije se prisjetioLegasov.

Letio bi iznad Černobila nekoliko puta dnevno i radio bez odmora, često ne obraćajući pozornost na dozimetar, uređaj za mjerenje doze ionizirajućeg zračenja. "On je bio jedini znanstvenik koji je radio na licu mjesta", prisjeća se njegova kći. "Dobro je znao što radi i kolikom je zračenju izložen."

Ukupna količina materijala koji je pod njegovim zapovjedništvom bačen na reaktor težila je oko 5000 tona, uključujući oko 40 tona bornih spojeva, 2400 tona olova, 1800 tona pijeska i gline i 600 tona dolomita, kao i natrijevog fosfata i polimernih tekućina (Bu93). Kasnije su uslijedili koraci za sprječavanje dopiranja rastopljenih radioaktivnih materijala u vodu u donjem sustavu hlađenja, tako da je izgrađen tunel kako bi se spriječilo da radioaktivni materijali dođu do podzemnih voda.

Dekontaminacija zgrada nuklearne elektrane u Černobilu

Iako je osoba na licu mjesta smjela provesti najviše dva tjedna, Legasov je tamo proveo četiri mjeseca (!). Bio je izložen dozi zračenja od 100 rema (engl. Rentgen Equivalent for Men) - četiri puta većoj od maksimalne doze od 25 rema. 5. svibnja je počeo pokazivati znakove radijacijske bolesti (tamnjenje kože i gubitak kose), a do 15. svibnja je počeo patiti od kašlja i nesanice.

Bečki izvještaj

Valerij je u kolovozu 1986. godine pozvan da Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju u Beču predstavi izvještaj o katastrofi. U početku je to trebao učiniti šef države Mihail Gorbačov, no lider je odlučio da bi to trebao napraviti Legasov, znanstvenik koji je bio prisutan na licu mjesta.

"Na izvještaju je radio cijeli tim stručnjaka", prisjeća se Inga. 

Akademik Valerij Legasov (desno), prvi zamjenik ravnatelja Instituta za atomsku energiju Kurčatov, koji je sudjelovao u utvrđivanju uzroka nesreće koja se dogodila u nuklearnoj elektrani u Černobilu 26. travnja 1986.

Došao je do zaključka da je eksplozija posljedica niza čimbenika, uključujući konstruktivne nedostatke reaktora i ljudski faktor - osoblje nije bilo svjesno nedostataka i toga da su testovi koje su provodili mogli izazvati eksploziju.

Izvještaj je pomogao u smirivanju međunarodne zajednice i Legasovu osiguralo pohvale u inozemstvu, ali su vlasti i neki kolege znanstvenici kod kuće smatrali da su u izvještaju otkrivene povjerljive informacije. "On za svoj glavni cilj nije vidio opravdavanje Sovjetskog Saveza i skrivanje određenih informacija, nego, naprotiv, edukaciju svjetske zajednice o tome što učiniti u takvim situacijama", ispričala je Inga za ruske novine MK.

"Mislim da problem nije bio u tajnim podacima. Izvještaj IAEA-e je imao velik utjecaj i otac je odmah postao vrlo popularan... Zbog toga su neki od njegovih kolega bili ljubomorni", dodaje ona.

Posljednji dani

Za Legasova su sljedeće dvije godine bile teške, i psihički i fizički. Osjećao je animozitet svojih kolega i bio deprimiran zbog nedostatka inicijativa za sprječavanje novih katastrofa poput Černobila u budućnosti.

Osim toga, kako se prisjeća Inga, radijacijska bolest nije stvar učinila ništa lakšom. "Postupno je prestao jesti, prestao spavati... Dobro je znao što će uslijediti i koliko će bolno biti. Vjerojatno nije želio biti na teret mojoj majci."

Samo osam godina nakon samoubojstva 1996. godine, Legasov je posthumno dobio počasnu titulu Heroja Ruske Federacije za "hrabrost i junaštvo" u istrazi katastrofe, koju mu je dodijelio tadašnji predsjednik Boris Jeljcin.

Grob Valerija Legasova (1936.-1988.), sovjetskog kemičara, akademika Sovjetske akademije znanosti, na Novodevičjem groblju, 1989.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće