Zašto se Rusija nije u američkom stilu osvetila za napad na njezino veleposlanstvo u Teheranu?

U ranu zoru 11. veljače (30. siječnja po julijanskom kalendaru) 1829. godine ogromna masa Perzijanaca, skoro 100 000 ljudi naoružanih noževima, kamenjem i palicama, opkolila je rusko veleposlanstvo u Teheranu. Bundžije su gnjevno urlale, žedne krvi ruskih predstavnika koji su se unutra zabarikadirali.

Nekoliko diplomata i 35 kozačkih gardista nisu imali nikakve šanse protiv takve gomile, ali su se svi junački držali do posljednjeg trenutka. Perzijanci su doslovno rastrgali Ruse, a među njima i veleposlanika, velikog ruskog pjesnika Aleksandra Gribojedova.

Takva uvreda nije mogla proći nekažnjeno. No ipak je prošla nekažnjeno. Rusko Carstvo je imalo nekoliko razloga da izbjegne rat i ostavi ovaj masakr bez osvete.

Zašto su Perzijanci napali veleposlanstvo?

Ivan Kramskoj/Tretjakovska galerija

Aleksandar Gribojedov je kao veleposlanik u Perziju poslan 1828. godine. Dakle, godinu dana prije ubojstva. Ova zemlja je prethodno izgubila rat protiv Rusije i bila je prisiljena plaćati veliku ratnu odštetu, a breme te odštete najviše su osjećali obični ljudi. U narodu je rastao gnjev i bila je potrebna samo jedna iskra da se on rasplamsa.

I perzijsko plemstvo je bilo revoltirano. Otkako je Armenija ušla u sastav Ruskog Carstva, mnogi ovdašnji Armenci su tražili utočište u veleposlanstvu Rusije, u nadi da će na taj način napustiti Perziju i vratiti se u svoju matičnu zemlju.

Jedan takav Armenac je došao kod Gribojedova tražiti utočište i zaštitu. Bio je to Jakub Makarjan Mirza, koji je predstavljao pravu opasnost za perzijsko rukovodstvo. Naime, on je bio eunuh u haremu iranskog šaha, a ujedno i glavni blagajnik i čuvar šahovih dragocjenosti, što znači da je znao suviše mnogo tajni da bi mu bijeg u neprijateljsku državu bio dozvoljen.

Gribojedov je odbio sve perzijske molbe da im izruči Makarjana Mirzu. Zbog toga je šah odlučio silom izvršiti pritisak na Ruse. Provokatori su počeli vrlo uspješno raspirivati antirusko raspoloženje u narodu i ubrzo su tisuće stanovnika Teherana bile spremne sravniti rusko veleposlanstvo sa zemljom.

Šah je želio samo antiruske prosvjede, ali ne i otvoreni konflikt. Međutim, tisuće sudionika ovog prosvjeda izmakle su kontroli i napravile u veleposlanstvu pravu klaonicu.

Masakr

Scena iz filma "Smrt Vazir-Muhtara"

Sergej Vinokurov/Filmska kompanija "Aurora", 2010.

Aleksandar Gribojedov je osobno sudjelovao u obrani veleposlanstva od neusporedivo moćnije razularene rulje. Perzijanci su jurišali na vrata, pokušavali su ući kroz prozore, i čak razmontirati krov i ući odozgo. Najzad su pobili sve kozake i diplomate, pa i samog Jakuba Makarjana Mirzu.

Masakrirano Gribojedovljevo tijelo su iznijeli iz zgrade i pokazali ga cijelom gradu. Ono je oduzeto tek poslije direktne šahove naredbe.

Masakr u Teheranu preživio je samo tajnik veleposlanstva Ivan Maljcev - on e uspio sakriti. U tom napadu je poginulo i 19 Perzijanaca.

Odgovor Rusije

Scena iz filma "Smrt Vazir-Muhtara"

Sergej Vinokurov/Filmska kompanija "Aurora", 2010.

Diplomatski skandal između dviju država svakako bi doveo do rata u nekim drugim okolnostima, ali ne i 1829. godine kada je Rusija zaglibila u iscrpljujućem ratu protiv Osmanskog Carstva i nije si mogla priuštiti još jedan rat s nekom drugom državom.

Šah je poslao svog unuka Hozreva Mirzu caru Nikolaju I. s pismenim isprikom i ogromnim dijamantom iz svoje riznice koji se danas tretira kao jedna od najvećih nacionalnih dragocjenosti Rusije.

Ruski vladar je prihvatio šahovu ispriku i rekao: "Ja odbacujem u vječni zaborav ovaj zlosretni incident u Teheranu". Na kraju su Perzijanci postigli ono što su htjeli. Ubili su Jakuba Makarjana Mirzu, a naredbom ruskog cara Nikolaja I. reparacija je smanjena, a rok njezine isplate produžen je za pet godina.