"Otac crvenoarmejac, očuh bivši nacist": Kakav je bio život austrijske "djece neprijatelja"

Austriјska žena i sovјetski voјnik plešu u od nacista oslobođenom Beču

Anatoliј Grigorјev/Sputnik
Dječake i djevojčice rođene odmah poslije Drugog svjetskog rata u Austriji zvali su "djeca neprijatelja" ili "djeca okupatora". Međutim, danas ti ljudi smatraju da su rođeni kao "djeca osloboditelja" i žele saznati više o svojim ruskim korijenima.

"Moja majka je znala samo to da je otac bio iz Kalinjina (danas Tver) i da se zvao Mihail Groman ili Grossman", kaže Eleonora Dupuis, Austrijanka koja posljednja dva desetljeća traži svog ruskog oca.

Zbog toga je puno putovala u Rusiju, pretraživala arhive, sastajala se s dužnosnicima, više puta radila DNK test, bila gost TV emisija i komunicirala s mnogim ljudima. Krug Eleonorinih potencijalnih očeva se suzio na deset muškaraca, ali ni među njima nije našla pravog. Eleonora Dupuis je napisala knjigu o svojoj potrazi.

Eleonora Dupuis

Njezina priča počinje odmah poslije rata. Elenorina majka je živjela u gradu Sankt Pöltenu, i srela sovjetskog vojnika početkom ljeta 1945. Gruba procjena je da se iz veza austrijskih žena i stranih vojnika rodilo oko 30 000 djece, i svako drugo dijete ima oca crvenoarmejca. Ali sovjetske vlasti, za razliku od savezničkih, nisu dozvoljavale vojnicima da stupaju u brak s lokalnim ženama, i te su veze imale tužan kraj. Vojnici su se vratili kući i, čak i da su htjeli, nisu se mogli pobrinuti o svojoj djeci.

"Bio je dobar čovjek"

Sve je počelo tako što su dva vojnika, prolazeći pored vrta u kojoj je radila Eleonorina majka, zamolila da im da malo vode i voća. A Mihail se sutradan vratio i u to gladno vrijeme donio malo kruha. Ponudio je i pomoći u vrtu. "Bilo je puno posla za muške ruke i donosio je kruha koliko je mogao. Bio je dobar čovjek, i tako si se ti pojavila", ispričala je Eleonori njezina majka 1955., kada su se strane vojske povukle iz Austrije.

Par mjeseci kasnije Mihail je prebačen u bolnicu zbog nezaliječene rane na nozi, a Eleonorina majka nije ni znala da je u drugom stanju. Mihail se nije vratio, a Eleonora se rodila u travnju 1946.

Više od osobne priče

To je bilo sve što je Eleonora znala do kraja 90-ih godina kada je počela potragu za ocem. Međutim, kroz par godina njezina osobna priča je prerasla u nešto više: Austrijanci su počeli preispitivati svoju povijest.

Crvena armija ulazi u Beč

Sovjetski očevi su desetljećima bili tabu tema. "O biološkim očevima se nije govorilo. Dijete je vjerovalo da je očuh njegov pravi otac, a majke nisu željele ništa govoriti", kaže Barbara Stelzl-Marx, direktorica Instituta za istraživanje posljedica rata u Austriji. Ona je i pomogla Eleonori da privuče pažnju javnosti.

"Eleonora Dupuis je prva koja je rekla da se ponosi time što je njezin ruski otac oslobodio Austriju od nacizma, i da će ga obavezno pronaći", kaže Olga Pavlenko, zamjenica rektora Ruskog državnog sveučilišta humanističkih znanosti koje je organiziralo mnoge susrete Austrijanaca s njihovim ruskim rođacima. "I sam odnos Austrijanaca po ovom pitanju se počeo mijenjati."

"Saznali su više o nama i više nas poštuju"

Dupuis potvrđuje da su Austrijanci postali svjesni postojanja "ruske djece" (kako oni sebe zovu) kada su njihove priče iznesene u javnost. "Što su više saznavali o nama, više su nas poštovali. I danas se više govori o 'djeci slobode', a ne o 'djeci okupacije'."

Eleonora Dupuis

Ima i vrlo žalosnih priča te djece. "Mnogi moji austrijski 'kolege', posebno oni sa sela, diskriminaciju su osjetili na svojoj koži. Bilo je teško. Mnogi ni ne žele govoriti o tome", kaže Eleonora. I navodi primjer: "Monicin očuh je bio bivši nacist. Zamislite to! Grozno se ponašao prema 'ruskom djetetu'. Monica je čitav život ispaštala."

Zahvaljujući Eleonori i Monica je pronašla svog biološkog oca. Međutim, u 92. godini života on je patio od Alzheimerove bolesti i nije bio svjestan da ga je rođena kći došla vidjeti.

Nasilje i ljubav

Eleonorina priča nije tako tužna. Ona nije osjetila diskriminaciju, iako su njezini susjedi znali tko joj je pravi otac. Ona danas zna oko dvadeset sličnih sudbina, i to su većinom romantične priče.

Sovjetska vojska u Beču, proljeće 1945.

Ali zna i dva slučaja silovanja. Čak su i ta djeca željela pronaći svoje prave očeve. "Poznajem čovjeka koji želi naći svog ruskog oca. Kaže da nije protiv jer razumije kakve su bile okolnosti. Kaže, 'tko zna što je taj vojnik doživio i vidio u ratu'."

A kada se govori o tome, Eleonora ističe da se odnos Crvene armije prema lokalnom stanovništvu ne može usporediti s onim što su nacističke trupe činile u Rusiji za vrijeme rata.

"Bilo je incidenata prvih mjeseci pobjede", kaže Olga Pavlenko. "Ali zapovjedništvo Crvene armije je uskoro naredilo da se strijeljaju svi koji pljačkaju i vrše nasilje nad lokalnim stanovnicima. Čak i zapadni povjesničari moraju priznati da je do jeseni 1945. uspješno stavljena točka na poslijeratno nasilje."

"Još uvijek se nadam"

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je obećao da će njegov resor pomoći austrijskoj djeci slobode da nađu svoje očeve, jer u većini slučajeva ti ljudi imaju nepotpune informacije. Od 20 "djece slobode" koje Eleonora osobno poznaje, njih 11 je već našlo svoje ruske roditelje.

Eleonora Dupuis u Besmrtnoj pukovniji u Moskvi

"Još uvijek se nadam. Bez nade ni ne vrijedi nastavljati potragu ", kaže ona. Ali i bez obzira na rezultate, Eleonora je pronašla svoju drugu domovinu - Rusiju.

"To je dirljiva priča: uzajamno razumijevanje postaje jače od mržnje koju sije rat", kaže Olga Pavlenko.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće