1. Petar Veliki i njegovi pijani podvizi
Getty Images
Piće je bilo najveći porok Petra Velikog. Lumpao je u mladosti kada je posjećivao njemački kvart u Moskvi i opijao se s Nijemcima i Britancima koji su služili ruskom prijestolju. Knez Kurakin, njegov suvremenik, prisjeća se da je pijančenje nekada trajalo danima. Mnogo ljudi je od opijanja pritom umrlo (uključujući Petrovog prijatelja Franza Leforta). U to doba nijedno vjenčanje u njemačkom kvartu nije moglo proći bez carevog prisustva.
90-ih godina 17. stoljeća mladi Petar je osnovao "Svešaljivi, svepijani i najluđi sabor" u kojem su članovi bili njegovi pijani pajdaši, najviši ruski dužnosnici i aristokrati, i koji je bio aktivan do kraja Petrovog života. Svi članovi ovog kluba imali su skaredne nadimke i za vrijeme svojih pothvata parodirali hijerarhiju katoličke i pravoslavne crkve. Umjesto Svetog pisma, klub je imao kutiju u kojoj su bili pehari za votku koji su izgledali kao Biblija.
Možemo reći da je Petar bilo prilični huligan. Za vrijeme posjeta Engleskoj, dan je počinjao s pola litre konjaka i pola litre šerija.
Petar je 1698. godine primijetio da knez Menjšikov stiže na bal sa svojom sabljom oko pasa. Car ga je ukorio šamarom zbog kojeg je Menjšikovu krv potekla iz nosa. Iste godine, 26-godišnji car se na zabavi naljutio na Franza Leforta, zgrabio ga, "udario njime o pod i gazio ga nogama..." Kada je boljar Golovin odbio jesti salatu s octom (ruski boljari su smatrali da su europske salate "hrana za konje"), Petar je naredio pukovniku da Golovina drži okrenutog naopačke te ga je hranio salatom i octom tjerajući ga da "kiše dok mu nos nije prokrvario".
Svi dvorani koji bi zakasnili na Petrove "skupove" (službene balove) morali su popiti pun "pehar velikog orla" (1,5 litra) votke. Nakon što je nekoliko ljudi od toga umrlo, nitko se nije usuđivao kasniti na balove. Opijanje s Petrom Velikim mnoge je koštalo života. Petrova nećaka Ana Ivanovna (kasnije ruska carica Ana) udala se za Fredericka Williama, vojvodu od Kurlandije. On je došao u Sankt-Peterburg na svadbu, ali je umro dva i pol mjeseca kasnije, jer se usudio se s Petrom nadmetati u piću.
Čak su i posljednji dani Petrovog života bili obilježeni terevenkama. U siječnju 1725. godine francuski veleposlanik Jacques de Campredon je planirao s carem pregovarati o vojnom savezu, ali je procedura iznenada obustavljena. Kako je ruski kancelar Osterman krišom rekao Campredonu, "trenutno je nemoguće razgovarati s carem o aktualnim pitanjima. On je potpuno posvećen zabavi. Po cijeli dan ide od kuće do kuće, posjećuje najuglednije obitelji u prijestolnici zajedno s 200 glazbenika i zabavljača, pjevajući raznorazne pjesme i jedući i pijući na račun svojih domaćina."
Campredon je ubrzo napustio Rusiju, a njegovi pregovori nikad nisu nastavljeni. Petar Veliki je preminuo tog siječnja.
2. Budući car časnika dovodi do samoubojstva
Vladimir Bojko / Global Look Press
U svojim memoarima knez Petar Kropotkin, poznati ruski revolucionar i filozof, opisao je užasne događaje iz 1869. godine, u kojima je sudjelovao veliki knez Aleksandar Aleksandrovič, budući car Aleksandar III. Karl Gunius, finski časnik, radio je za rusku vojsku kao inženjer za oružje. Bio je poznat po tome što je unaprijedio pušku Berdan, jednu od najčešće korištenih pušaka u Rusiji u drugoj polovici 19. stoljeća. Poslije jednog od njegovih poslovnih putovanja u SAD, primio ga je veliki knez Aleksandar, u to doba general-ađutant cara Aleksandra II., svog oca.
"Za vrijeme audijencije veliki knez je... počeo govoriti grubo s časnikom [Guniusom]. Ovaj mora da je odgovorio s dostojanstvom. Veliki knez se razbjesnio i nemilosrdno opsovao časnika... Časnik se odmah udaljio i poslao pismo velikom knezu, zahtijevajući da se Aleksandar ispriča i dodajući da će se ubiti, ako isprika ne stigne za 24 sata... Aleksandar se nije ispričao i časnik je održao svoju riječ. Vidio sam ga kod mog svog prijatelja te večeri kada je čekao da stigne isprika. Sljedećeg dana bio je mrtav. Aleksandar II. je bio bijesan na svog sina i naredio mu je da ide za lijesom časnika sve do groba [što je bilo veliko poniženje za velikog kneza - op. ur.], ali čak ni ova strašna lekcija nije mladog čovjeka izliječila od arogancije i naglosti Romanovih."
3. Veliki knez pucao u generala vojske
L. Gorodeckij/Library of Congress
Veliki knez Boris Vladimirovič (1877.-1943.), unuk cara Aleksandra II. i bratić cara Nikolaja II., bio je pripreman za vojnu karijeru, što je bilo uobičajeno za muške članove obitelji Romanov. Dobio je izvanredno obrazovanje i bio je strasni anglofil, što od njega ipak nije načinilo džentlmena. Od svoje mladosti Boris je bio poznat kao ljubitelj pića i žena. Nije se ničega ustručavao... Na krunidbi Nikolaja II. očijukao je s Marijom, kraljicom Rumunjske (koja je bila njegova rođakinja i već udana). Njegovo udvaranje bilo je razlog za raskid nekoliko zarukama u visokim europskim krugovima. Kada je Boris dobio izvanbračno dijete s jednom Francuskinjom, roditelji su ga poslali na putovanje po svijetu, gdje je lovio tigrove s maharadžama i pio šampanjac iz cipelica američkih glumica. Njegova najozloglašenija avantura također je počela kao flert.
Za vrijeme Rusko-japanskog rata (1904.-1905.) Boris je služio u stožeru generala Alekseja Kuropatkina. Dok je boravio u Liaoyangu, Boris je spopadao jednu medicinsku sestru, za koju se ispostavilo da je bila kneginjica Gagarina (žena iz vrlo ugledne aristokratske obitelji). Ona ga je ošamarila i u pismu se požalila generalu Kuropatkinu.
General je pozvao Borisa Vladimiroviča i ukorio ga. Uvrijeđen, Boris je podsjetio generala da je on veliki knez, a Kuropatkin, ruski ministar rata, izgubio je živce i uzviknuo: "Tišina! Mirno!"- na što je veliki knez izvukao pištolj i pucao u Kuropatkina, ranivši ga u ruku. U šoku, Kuropatkin je napisao pismo Nikolaju II., pitajući ga što da radi, i dobio je strašan odgovor: "Postupite prema zakonu." Zakon je propisivao da bilo koji vojnik koji puca u generala treba biti... pogubljen. Nitko se nije usudio to primijeniti na velikom knezu, pa su ga proglasili ludim na liječničkoj komisiji i poslali u Sankt-Peterburg (što je on zapravo i želio, jer nije htio služiti u vojsci i riskirati svoj život). Ali liječnici su možda bili u pravu.