Kako su žene u sovjetskim tenkovima nacistima utjerivale strah u kosti

Sovjetski tenk T-34 na ulicama Sevastopolja poslije oslobođenja od nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu.

TASS
U sovjetskoj vojsci se tijekom Drugog svjetskog rata borilo preko 800 000 žena, a samo nekoliko desetaka pripadnica slabijeg spola bilo je angažirano u jedinicama sovjetske tenkovske armade. Tenkistima je u svakom pogledu bilo teško, a žene tenkistice su imale dodatnu poteškoću koja se ogledala u nepovjerenju suboraca muškog spola.

Nije bilo nimalo lako služiti u tenkovskim jedinicama tijekom Drugog svjetskog rata. Za razliku od posada sadašnjih tenkova, u ono vrijeme su tenkisti trpjeli veliko fizičko opterećenje, a za upravljanje tenkom bila je potrebna velika koncentracija. To je bilo teško čak i muškarcima, tako da je i sama ideja da žena upravlja tenkom izgledala potpuno apsurdno.

I pored svega, pojedine žene su se uspjele izboriti s predrasudama, savladati sve prepreke na svom putu (u doslovnom smislu) i steći pravo da se bore na frontu kao članice tenkovske posade. Mnoge tenkistice su nagrađene zvanjem Heroja Sovjetskog Saveza i drugim visokim priznanjima.

Osveta po svaku cijenu

Kada joj je muž poginuo u borbi na početku Velikog domovinskog rata, telefonistkinja Marija Oktjabrskaja se odlučila prijaviti u vojsku kao dragovoljka i osvetiti muža. Međutim, u vojnom odsjeku je odbijena jer nije bila dovoljno mlada (36 godina) te je imala problema sa zdravljem.

Oktjabrskaja ipak nije odustala. Prodala je sve što je imala kako bi priložila novac za pravljenje tenka T-34, pa je čak osobno Staljinu napisala pismo s molbom da joj se omogući sudjelovanje u ratu u posadi tenka koji je sponzorirala. Staljin je neočekivano ispunio njezinu molbu.

Tako je u listopadu 1943. poslije petomjesečne obuke Marija Oktjabrskaja primljena u sovjetsku vojsku kao tenkistica, u posadi tenka koji je na njezinu molbu dobio naziv "Ratna prijateljica". Tako je ona postala prva žena za upravljačem sovjetskog tenka.

Mariji je ponuđeno da upravlja zapovjedničkim tenkom koji nikada nije sudjelovao u borbenim djelovanjima, no ona je to odlučno odbila. Na bojnom polju je likvidirala artiljerijsko oruđe, nekoliko mitraljeza i preko 70 neprijateljskih vojnika. Sestri je napisala: "Udaram po gadovima. Ne mogu ih očima gledati."

Nažalost, Marijina sjajna ratna karijera je kratko trajala. Ranjena je 18. siječnja 1944. godine, kada ju je pogodio geler. Umrla je nekoliko mjeseci kasnije u bolnici.

Iz Staljingrada u Kijev

Jekaterina Petljuk je cijelog života maštala o tome da postane pilotkinja, a kada je izbio rat, odlučila je biti tenkistica. "U tenku ću daleko brže protjerati Nijemce iz Ukrajine", govorila je.

Jekaterina je bila članica posade lakog tenka T-60 "Maljutka" ("Maleni"), napravljenog od priloga koji su skupila djeca iz sibirskog grada Omska. Kasnije je taj tenk postao vrlo poznat.

Jekaterina Petljuk je dodavala streljivo i iznosila ranjenike s bojnog polja, ali je sudjelovala i u borbama. Likvidirala je mnoge utvrđene položaje, vojnike i blindirana vozila u borbama za Staljingrad i Ukrajinu.

Jednom je spasila život nekolicini časnika za koje je dobila naređenje da ih preveze u tenku. Usred noći je nekim čudom primijetila minsko polje i zaustavila tenk tri metra od prve mine. Mnogo godina kasnije kapetan Lepečin je ispričao sljedeće: "Uplašio sam se kada mi je rečeno da će tenkom upravljati žena. Pomislio sam da je bolje ići pješke... Ali kako je ona mogla osjetiti minsko polje?"

Na ovo pitanje Jekaterina nikada nije mogla dati jasan odgovor.

"Nema natrag"

Aleksandra Samusenko je bila vezistica, zapovjednica posade tenka T-34 i jedina žena zamjenica zapovjednika tenkovskog bataljuna.

Imala je 19 godina kada je počeo rat. U ratnim godinama je sudjelovala u mnogobrojnim sukobima na različitim frontovima. Tri puta je bila ranjena i dvaput je morala napustiti zapaljeni tenk.

U Kurskoj bitci njezin tenk je naišao na tri njemačka "Tigra". I pored legendarne brzine i manevarskih mogućnosti, T-34 se nije smio približiti njemačkim čudovištima jer se posada uspaničila. Tada je Aleksandra umirila suborce, hladnokrvnim i odlučnim glasom rekavši: "Nema natrag!"

Prvi "Tigar" je odmah izbačen iz stroja. Zatim je uslijedila višesatna borba s druga dva tenka, poslije čega je sovjetski T-34 uspješno napustio bojno polje.

Nažalost, Aleksandra Samusenko nije dočekala kraj rata. Ubijena je na sjeverozapadu Poljske, samo 70 kilometara od Berlina.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće