Bitka za Moskvu: Je li ruska zima najviše doprinijela prvom Hitlerovom porazu?

Bitka za Moskvu je jedna od najdramatičnijih stranica Drugog svjetskog rata. Mnogima u svijetu je zastao dah u nadi da će Crvena armija zaustaviti njemačke postrojbe za koje se tada činilo da su nepobjedive. Vojna kampanja (na Zapadu poznatija kao operacija "Tajfun") obuhvatila je prilično veliki teritorij današnje Rusije i trajala je od 30. rujna do 4. prosinca 1941. godine, poslije čega su Rusi prešli u kontraofenzivu do konačnog poraza njemačkih trupa kod Moskve 20. travnja 1942.

Prema prvobitnim planovima bilo je zamišljeno da njemačke trupe razbiju sovjetski otpor još u rujnu 1941. godine, ali su do prilaza Moskvi stigle tek krajem studenog. Hitlerovu ofenzivu na sovjetsku prijestolnicu je, između ostalog, omelo i loše vrijeme. Tijekom ljetnih mjeseci i u rujnu vrijeme je odgovaralo njemačkoj vojsci, ali su sredinom listopada već pale prve obilnije kiše poslije kojih su ceste postale vrlo blatnjave. Iz tog je razloga njemačka ofenziva privremeno zaustavljena. Pauza je trajala dva tjedna, da bi s prvim mrazevima put ka Moskvi ponovno bio otvoren.

Pa ipak, Nijemcima je pobjeda sve vrijeme izmicala iz ruku, iako im je u početku izgledalo da će sve biti lako.

Plan operacije "Tajfun" i njemačke ofenzive na Moskvu od listopada do prosinca 1941. godine.

David M. Glantz i Jonathan M. House, "Kada su se sukobili titani"

Može se reći da su Nijemci izgubili bitku za Moskvu na samom početku rata, još u srpnju i kolovozu 1941., kada nisu uspjeli opkoliti i uništiti rezerve Crvene armije, čiju su snagu jako podcijenili. Ali i pored toga, još uvijek postoji mit da su Hitleru glave došli surova ruska zima i "general Zima".

Istina je, međutim, da je Hitler imao na raspolaganju samo četiri topla mjeseca na početku rata i da je za to vrijeme trebao brzo razbiti Crvenu armiju koja (kako mu se činilo) nije bila dovoljno spremna i dovoljno opremljena, ali nije uspio učinkovito iskoristiti svoju prednost. Njemačke trupe su ulagale maksimalne napore kako bi izvršile naređenja vrhovnog zapovjedništva na terenu, ali taj plan nije ostvaren iz objektivnih razloga, a ne zbog lošeg vremena. Naime, Nijemci su se na Istočnom frontu suočili s daleko žešćim otporom nego što su očekivali. Hitler je to priznao u tajnom razgovoru s predsjednikom Finske Gustavom Mannerheimom.

Tom pitanju je posvećen niz znanstvenih istraživanja. Ona uvelike ulijevaju povjerenje, jer su njihovi autori mladi i ideološki potpuno neovisni zapadni povjesničari iz Njemačke, Engleske i SAD-a, kojima su, između ostalih, bili dostupni i ruski vojni arhivi.

Njemačka nije mogla razbiti sovjetsku vojsku, prije svega zato što je Sovjetski Savez bio u prednosti po određenim parametrima. Primjerice, Crvena armija je imala velike rezerve, prvenstveno u tenkovima i ljudstvu. Mogla je računati u najmanju ruku na 15 milijuna ljudi! To je ujedno bio i veliki industrijski potencijal, primjerice za proizvodnju vlastitog oružja. Većina pogona je bila prebačena preko Urala na istok.

Pored toga, računalo se i na mlade i energične kadrove u vojsci. Sovjetski Savez se u ovom ratu uporno borio jer se nije radilo samo o mogućnosti vojnog ili političkog kraha, nego o prijetnji fizičkim istrebljenjem cijelog naroda. Nijemci su na okupiranim sovjetskim teritorijima vršili pogrome i zvjerski postupali s civilnim stanovništvom, Židovima, Romima i ljudima koji su se suprotstavljali fašističkom režimu. Hitlerove trupe su bile posebno surove prema ratnim zarobljenicima. Zbog toga nije ni čudo što su se sovjetski građani, bez obzira na komunističku diktaturu, odazvali Staljinovom pozivu da pruže otpor.

Njemački okupatori strijeljaju partizane.

David Stahel, "Bitka za Moskvu"

Postoji još jedan faktor koji je doprinio pobjedi SSSR-a, a koji se često gubi iz vida. To je bio društveni poredak u zemlji. Staljin je u Sovjetskom Savezu, kao i Hitler u Njemačkoj, imao svu vlast u svojim rukama, ali se njegova diktatura znatno razlikovala od Hitlerove. Naime, Staljina su se plašili čak i njegovi najbliži suradnici, i zato su sovjetski generali iznosili samo svoje najbolje prijedloge, dok Hitler često nije obraćao pažnju na bilo čije savjete te je inzistirao na svojim zabludama. Pored toga, on je jako podcjenjivao protivnika.

Hitlera je pobijedila Crvena armija, a ne ruska zima

Jedan od ključnih trenutaka koji pomažu da se odgonetne razlog Hitlerovog poraza u bitci za Moskvu jest vrlo krvava Smolenska bitka, koja se odigrala 1941. godine u središnjem dijelu fronta te je trajala od srpnja do rujna. U tom razdoblju je SSSR izgubio 700 000 vojnika. Između ostalog, u njoj je sudjelovao veliki broj njemačkih tenkova i oklopne tehnike, usmjerene protiv Moskve. I pored velikih gubitaka, daleko većih od neprijateljskih, Crvenoj armiji je pošlo za rukom da privremeno zaustavi prodor njemačkih jedinica prema Moskvi i prisili njemačku zapovjedništvo da izmijeni prvobitne planove, što je na kraju osujetilo uspješnu realizaciju plana "Barbarossa".

Isto tako su Nijemci izgubili mnogo dragocjenog vremena, vojnika i rezervi u rujanskoj bitci za Kijev, tako da su na Moskvu usmjerili svoje posljednje snage, koje su bile osuđene na poraz čak i da se nije umiješala ruska zima.

Da je mit o zimi bio istina, Hitler bi mogao pokušati zauzeti Moskvu u ljeto 1942., ali to se nije dogodilo, jer je sovjetska prijestolnica bila dobro branjena, a njemačke trupe vrlo iscrpljene. Zbog toga su Nijemci mogli napredovati samo na onim dijelovima fronta gdje ih Crvena armija nije očekivala, ili tamo gdje nije bila dobro pripremljena za odbijanje napada. Eto iz kojeg razloga je 1942. godine Hitler umjesto Moskve odlučio prebaciti snage na jug, gdje je doživio i svoj drugi veliki poraz u bitci za Staljingrad.

Iz istih razloga Hitler nije mogao zauzeti ni Lenjingrad - nije imao dovoljno resursa, jer ih je izgubio u bitkama kod Smolenska, Kijeva i Moskve.

Sovjetska karikatura ofenzive njemačkih vojnika na Moskvu.

David Stahel, "Bitka za Moskvu"

Postoji još jedan mit koji je široko rasprostranjen u zemljama bivše Jugoslavije. Naime, često se govorilo da je Moskvu spasio vojni prevrat u Jugoslaviji 27. ožujka 1941. godine. Hitler je tada, navodno, bio prisiljen prebaciti snage u Jugoslaviju, čime je na nekoliko tjedana odgođen napad Njemačke na SSSR.

Taj mit se često spominje "u paketu" s mitom o "generalu Zimi". Činjenice, međutim, govore da je Hitler neovisno o dramatičnim događajima u Jugoslaviji planirao napasti SSSR u lipnju 1941. godine, jer su u to vrijeme meteorološki uvjeti bili najpovoljniji za ofenzivu.

Nijemci su očekivali munjevitu pobjedu, ali se to nije dogodilo zahvaljujući nevjerojatnoj čvrstini i snazi vojnika Crvene armije. Zbog toga nije pravično tvrditi da su Hitlera na Istočnom frontu pobijedile vremenske prilike!

Treba spomenuti još jednu činjenicu koja je doprinijela pobjedi SSSR-a u bitci kod Moskve. To je vojna Parada na Crvenom trgu 7. studenog 1941. I pored toga što se front nalazio samo 100 km od Moskve, sovjetsko rukovodstvo se odvažilo na taj potez, tj. na organiziranje Parade s ciljem da se podigne borbeni duh naroda. I taj cilj je postignut.

Sovjetska kontraofenziva 1941.

Alexander Werth, "Rusija u ratu 1941.-1945."

Najzad, još jednom treba istaknuti da je prijelomni trenutak u ratu bio 5. prosinca 1941. godine. Tada je Crvena armija izvršila prvu uspješnu kontraofenzivu protiv iscrpljenih njemačkih trupa koje su se zaustavile jer nisu mogle dalje napredovati - nisu imale rezervno ljudstvo, gorivo, podršku avijacije i artiljerije, pa čak ni zimsku odjeću i obuću, zbog čega su vojnici morali pljačkati civile jer bi se u protivnom posmrzavali, kao što se nekada dogodilo s velikom Napoleonovom vojskom.

Crvena armija je za potrebe obrane Moskve prebacila svoje najbolje divizije s ruskog Dalekog istoka, a pored toga je i sa Zapada počela dobivati neophodnu pomoć u namirnicama i oružju. U takvim okolnostima izmučena i gladna njemačka vojska blizu Moskve nije imala nikakve šanse za pobjedu i bila je prisiljena povući se. Bio je to prvi poraz Hitlerovih trupa u Drugom svjetskom ratu. Upravo tada je počeo dug i krvav put do pobjede nad fašizmom.