Sukladno sa zaključcima potpisanim od strane premijera Velike Britanije, Nevillea Chamberlaina, premijera Francuske, Édouard Daladiera, kancelara Njemačke, Adolfa Hitlera i premijera Italije, Benita Mussolinija, Sudetska oblast koju su naseljavali Nijemci, bez plebiscita i sudjelovanja službenog Praga predana je Njemačkoj. Navedene zapadne zemlje ne samo da su se složile s Hitlerovom okupacijom Čehoslovačke i njezinom posljedičnom podjelom, nego su u navedenom zaključku izričito upozorili Prag kako iz navedene regije ne smije prebacivati tvornice, industriju, sredstva veze, rušiti infrastrukturu. Odnosno, bez ikakvog suzdržavanja ograničili su reakciju žrtve, a ne agresora.
Nije dugo trebalo čekati lančanu reakciju. Već na dan potpisivanja sporazuma u Münchenu, Poljska je kao ultimatum tražila da joj se preda regija Těšínsko u Čehoslovačkoj, gdje je živjelo 80 000 Poljaka (i 120 000 Čeha). Već drugi dan poslije ultimatuma, poljska vojska ušla je u Těšínsko. Varšava je ignorirala predviđeni bilateralni dogovor za razdoblje od 10 godina predaje tog kraja. “Poput hijena” - komentirao je tada Churchill ponašanje Poljaka, Poljska je požurila uzeti svoj komad zemlje. U studenom 1938. godine, prema rješenju prve Bečke arbitraže, Mađarska je dobila južne dijelove Slovačke i Podkarpatske Rus, a u ožujku 1939. godine, Njemačka je sa svojom vojskom ušla u u Slovačku, koja je proglasila svoju neovisnost, te u preostali teritorij Češke i proglasila svoj protektorat. Na taj način, zloglasni sporazum potpisan u Münchenu doveo je do raspada Čehoslovačke te pohoda nacističke Njemačke prema istoku.
Global Look Press
Povjesničari često zaboravljaju napomenuti kako je Moskva tada poduzimala konkretne poteze, kako bi spriječila navedenu katastrofu. SSSR je više puta izjavio kako je spreman pomoći Pragu sukladno sporazumu kojeg su te dvije zemlje potpisale 1935. godine, no, svaki put Francuska je bila protiv, a Varšava je prijetila objavom rata SSSR-u ako pokuša s vojskom stupiti na poljsko tlo, te obećala da će srušiti bili koji zrakoplov koji bude letio u smjeru Čehoslovačke (odnosno u cilju pomoći istoj) preko poljskog neba. Engleska i Francuska su blokirale sve sovjetske prijedloge o razgovoru oko navedene situacije u Ligi naroda, protivili su se bilo kakvim inicijativama Moskve da se napravi sustav kolektivne sigurnosti, te je time SSSR postao jedina zemlja koja je službeno osudila nezakonitu okupaciju Čehoslovačke.
Global Look Press
Minhenski sporazum praktički je uništio cijeli sustav međunarodnih dogovora te je bio početak promjena granica masovnih razmjera unutar Europe, koji je tada prešao u svoj krvavi stadij. Dotični sporazum je poljuljao povjerenje u međunarodne sporazume i ugovore i vojnoj pomoći u slučaju agresije, te je praktički bio zadnji čavao u lijes organizacije naziva Liga naroda.
U navedenoj situaciji, Sovjetski Savez našao se u geopolitičkoj izolaciji. Postalo je jasno kako ne uspijeva zaključiti ikakav dogovor sa Zapadom, koji bi mogao spriječiti agresiju nacističke Njemačke. Zapadne zemlje su kategorički odbile garantirati granice pribaltičkih zemalja. Same pribaltičke zemlje bile su protiv bilo kakvih pokušaja uključivanja u bilo kakve antinjemačke opcije. Poljska je otvoreno predlagala Hitleru da mu kao uslugu osvoji Ukrajinu, a poljski vladajući su maštali o “Velikoj Poljskoj od mora do mora”. Britanske novine pisale su kako će poslije sporazuma potpisanog u Münchenu, Ukrajina postati sljedeći Hitlerov potez.
Prema mišljenju tadašnjeg sovjetskog rukovodstva, Engleska i Francuska težile su k tome da njemačku agresiju usmjere protiv SSSR-a, gdje su se ozbiljno bojali njemačko-poljske invazije. Moskvi nije preostalo ništa drugo nego da pokuša spriječiti napad Hitlera putem potpisivanja “Pakta Molotov-Ribbentrop”. No, potez SSSR-a nije igrao nikakvu ulogu u rasplamsavanju Drugog svjetskog rata. Datum napada Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. bio je poznat dugo prije potpisivanja pakta.
Danas na Zapadu smatraju kako je “Pakt Molotov-Ribbentrop” početak Drugog svjetskog rata te ujedno i glavni razlog istome. No, upravo su događaji koji su prethodili svemu tome, događaji u koje je bio uvučen i SSSR; kriminalna urota Velike Britanije i Francuske (uz podršku SAD-a) s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, politika nagovaranja Hitlera k teritorijalnom širenju prema istoku, odnosno Sovjetskom Savezu doveli do najkrvavijeg sukoba u ljudskoj povijesti. Sukoba u kojem je poginulo više sovjetskih građana, nego Amerikanaca, Britanaca, Francuza, Nijemaca, Poljaka, Talijana, Austrijanaca, Mađarai, Čeha i Slovaka zajedno.