Četiri ratne pobjede koje su spasile Rusiju od uništenja

Zelma/Sputnik
Pobjede na bojnom polju obično su donosile Rusiji nove teritorije, prestiž i utjecaj. Bilo je, međutim, i sudbonosnih bitaka u kojima se vodila borba za opstanak.

Kulikovska bitka (1380.)

U 14. stoljeću, poslije 150 godina mongolskog ekonomskog i političkog ropstva i beznađa u pogledu svjetlije budućnosti, Rusi su dobili šansu za oslobođenje kada se u Zlatnoj hordi raplamsala borba za vlast.

Dvoboj Peresveta s Čelubejem

Od svih ruskih zemalja tada je najmoćnija bila Velika kneževina Moskva. Ona se i suprotstavila vojskovođi Mamaju koji je uzurpirao vlast u Hordi. Taj konflikt je okrunjen 1380. godine bitkom na Kulikovom polju pored rijeke Don, nedaleko od Tule.

Ne postoje točni podaci o brojnom stanju vojske. Pretpostavlja se da je sudjelovalo ukupno oko 60 000 vojnika.

U jednom trenutku je bitka bila gotovo izgubljena, ali su Rusi tada pokrenuli svoje skrivene rezerve i napali mongolsku konjicu s leđa. Tako je umjesto poraza ova bitka završena velikim trijumfom. Mongoli su bili razbijeni i prisiljeni na povlačenje.

Ruske kneževine su i poslije ove pobjede ovisile o Mongolskom Carstvu, ali je bitka na Kulikovom polju bila ogroman korak u pravcu konačnog oslobođenja. Reputacija mongolske vojske je poljuljana, a Moskva je čvrsto zauzela mjesto političkog centra ruskih kneževina.

Mongoli poslije Kulikovske bitke nisu uspjeli povratiti nekadašnji utjecaj na ruske teritorije. Rusija je konačno oslobođena 1480. godine, čitavo stoljeće kasnije.

Poltavska bitka (1709.)

Veliki Sjeverni rat je vođen još u 18. stoljeću, ali njegov ishod utječe na sudbinu Rusije i Švedske do današnjih dana. Švedska je prije bitke bila hegemon Sjeverne Europe i imala jednu od najmoćnijih vojski na svijetu. Poslije bitke je postala gotovo beznačajna država na istočnoj periferiji Europe.

Šveđani su praktički izgubili rat daleko prije nego što je on službeno okončan 1721. godine. U Poltavskoj bitci 1709. godine car Petar I. je potukao švedsku vojsku do nogu.

U prvim godinama rata švedski kralj Karlo XII. bio je nepobjediv. Nekoliko puta je pobijedio Rusiju i njezine saveznice Sasku, Poljsku i Dansku. Da bi konačno dotukao Ruse organizirao je pohod u dubinu ruskog teritorija, ali se zadržao u gradu Poltavi koji je držao pod opsadom. Tamo se 8. srpnja švedska vojska sudarila s ruskom, na čijem čelu je bio car Petar. Ta bitka je bila odlučujuća.

Rusi su odbili silovite napade švedskog pješaštva i konjice, i najzad krenuli u kontraofenzivu. Šveđani su bili prisiljeni na povlačenje i ubrzo je ono preraslo u kaotični bijeg.

Uslijedio je potpuni slom švedske vojske. Šveđani su izgubili 7000, a Rusi 1300 vojnika. Dva dana kasnije, skoro 16 000 švedskih vojnika se predalo Rusima prilikom prelaska preko Dnjepra.

Pobjedom kod Poltave Rusi su preuzeli inicijativu i održali je do kraja rata. Reputacija ruske vojske bila je na vrhuncu. Europljani su već tada počeli tretirati Rusiju kao carstvo, iako se Petar I. službeno proglasio carem 1721. godine.

Staljingradska bitka (1942.-1943.)

Staljingrad je imao veliki značaj za naciste. Bio je to krupni industrijski centar na Volgi, raskršće koje spaja Središnju Rusiju s Kavkaskom regijom i Srednjom Azijom. Pored toga, zauzimanje "Staljinovog grada" predstavljalo bi veliku Hitlerovu pobjedu s gledišta propagande.

U rujnu 1942. godine počele su žestoke ulične borbe u kojima su se dvije vojske borile doslovno za svaku zgradu. Rusi su često bili prisiljeni napustiti položaje u nekoj zgradi, zatim ih ponovo zauzeti, i ponovno napustiti.

Staljingradske tvornice traktora i artiljerijskog oruđa nalazile su se nekoliko kilometara od linije fronta i nisu prekidale proizvodnju čak i kad su oružani sukobi stigli do njihovog teritorija.

U studenom je 2 milijuna vojnika s obje strane sudjelovalo u borbama za grad. Nijemcima su pomagale jedinice talijanske, hrvatske, mađarske i rumunjske vojske.

Rumunji su bili najslabija karika u tom lancu i najviše su doprinijeli porazu njemačkih trupa u Staljingradu. Kada su Nijemci prodrli duboko u grad, rumunjske jedinice su zatvorile svoja krila. Sovjetska vojska je 19. studenog krenula u operaciju "Uran", izvršila proboj rumunjskih linija i opkolila njemačku Šestu armiju, koja je u siječnju likvidirana.

Pobjeda u Staljingradu je imala veliki vojno-politički utjecaj na saveznike i često se smatra da je to prekretnica Drugog svjetskog rata. Njemačka je doživjela veliku katastrofu i bila prisiljena potpuno preispitati svoju strategiju na Istočnom frontu.

Kurska bitka (1943.)

Kurska bitka je jedan od najvećih okršaja u svjetskoj povijesti. U njoj je sudjelovalo preko 3 milijuna vojnika s obje strane. Nijemci su se htjeli osvetiti za Staljingrad i ponovo preuzeti inicijativu. Njihov plan se sastojao u tome da opkole sovjetske trupe kod Kurska i izvrše dva velika napada. Sovjetska vojska je, međutim, bila spremna za ovu ofenzivu te je pružila čvrst otpor.

U Kurskoj bici blizu Prohorovke došlo je do najvećeg tenkovskog okršaja u povijesti (sudjelovalo je preko 1000 tenkova). Novi moćni njemački tenkovi "Tigar" borili su se protiv čuvenih sovjetskih tenkova T-4. I pored velikih gubitaka, nijedna strana nije odnijela pobjedu.

Njemačka ofenziva je zaustavljena i Sovjeti su krenuli u kontraofenzivu poslije čega su brzo izvršili proboj fronta. U Moskvi je vatrometom obilježeno oslobađanje gradova Belgoroda i Orela. Bilo je to prvo slavlje takve vrste u toku rata.

Pobjedu u Kurskoj bitci je omogućila prethodna pobjeda u Staljingradu. Bio je to posljednji, neuspješni pokušaj Nijemaca da povrate inicijativu na Istočnom frontu. Poslije Kurske bitke sovjetska vojska je preuzela kontrolu na ratištu i krupnim koracima napredovala ka konačnoj pobjedi.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće