"Staljinova maršruta": Kako su sovjetski piloti prvi put preletjeli Sjeverni pol

Sovjetski Savez je početkom 1930-ih htio dokazati status vodeće svjetske zrakoplovne sile, te je rukovodstvo došlo na ideju d organizira let u SAD preko Sjevernog pola. U cilju realizacije ovog plana napravljen je poseban zrakoplov. Na čelu konstruktorske ekipe bio je Andrej Tupoljev.

Zrakoplov ANT-25 "Tupoljev" je imao jedinstvenu konstrukciju i raspon krila 33 metra. Prvi put su krila korištena kao rezervoari goriva. ANT-25 je mogao nositi sedam tona goriva. To je bilo dovoljno da zrakoplov stigne u SAD. Ovaj model je specijalno moderniziran tako da izdrži let na ekstremno niskim temperaturama.

Prvi pokušaj leta u San Francisco preko Sjevernog pola 1935. godine bio je neuspješan. Tada je posada iznad Barentsovog mora otkrila da im curi gorivo, pa im je naređeno da se vrate u bazu. Zbog ovog neuspjeha prevladalo je uvjerenje da je let iznad Sjevernog pola neizvediv. Međutim, dva člana posade iz 1935. godine bila su odlučna da provedu namjeru u djelo. Oni su zamolili poznatog sovjetskog pilota Valerija Čkalova (na fotografiji), za kojeg se govorilo da je "ruski Lindbergh", da se uključi u ovaj pothvat kao glavni pilot.

Čkalov je bio u dobrim odnosima sa sovjetskim čelnikom Josipom Staljinom i to je pomoglo da Kremlj odobri ovaj projekt, ali pod jednim uvjetom - prije leta u SAD piloti su morali oboriti rekord na teritoriju SSSR-a. Taj uvjet je ispunjen 1936. godine, poslije čega su sva tri pilota dobila zvanje Heroja SSSR-a, što je bila najviša sovjetska nagrada. ANT-25 je letio 56 sati i iz Moskve stigao na ruski Daleki istok prevalivši 9374 kilometra.

Nakon uspješnog leta ANT-25 je 18. lipnja 1937. godine poletio u pravcu američke obale. Konačno odredište je bio San Francisco. Članovi posade su bili Valerij Čkalov (glavni pilot), Georgij Bajdukov (drugi pilot) i Aleksandar Beljakov (stručnjak za navigaciju). Let je bio iscrpljujući - trajao je 63 sata, što je 25 minuta duže od prethodnog. Sovjetski mediji su i jednom i drugom letu dali naziv "Staljinova maršruta".

Zrakoplov je prevalio 8500 kilometara i većinom je letio iznad vječnog leda u užasnim klimatskim uvjetima, gotovo bez ikakve vidljivosti. Posada se oslanjala na prilično jednostavnu opremu za navigaciju. Temperatura u kabini se spuštala ispod nule i nije bilo dovoljno kisika. U teškim situacijama zrakoplov se morao podići iznad 5000 metara i tada su pojedini uređaji počeli otkazivati. Lako se može zamisliti kakav je to stres bio za pilote.

Kada su 20. lipnja članovi posade shvatili da nema dovoljno goriva do San Francisca, odlučili su spustiti zrakoplov na vojni aerodrom blizu Vancouvera (država Washington).

Slijetanje je bilo uspješno, a ruski piloti su dočekani kao heroji. Kada su oduševljeni novinari pitali Čkalova čije proizvodnje je motor u zrakoplovu (engleske, američke ili njemačke), on je ponosno odgovorio: "Pogledajte oznaku, sve je to naše, rusko, sovjetsko". Zatim su sovjetski piloti neko vrijeme boravili u kući generala Georgea Marshalla, budućeg državnog tajnika i ministra obrane SAD-a, koji je tada služio u Vancouveru.

Trojica pilota su posjetila San Francisco, Chicago i New York. U Washingtonu ih je primio predsjednik Franklin D. Roosevelt. Umjesto planiranih 15 minuta on je s pilotima razgovarao dva sata. Pilote je pratio veleposlanik SSSR-a u SAD-u (na fotografiji u svijetlom odijelu).

Po povratku u SSSR osobno ih je pozdravio Staljin. Čkalov je kasnije rekao kako u to vrijeme nije imao vremena da se naspava jer su svi željeli porazgovarati s njim i članovima posade.

Dvije godine kasnije su Vladimir Kokinaki (na slici) i Mihail Gordijenko preletjeli Island i Grenland i stigli do Kanade. Prevalili su preko 8000 kilometara za 53 sata. Od kraja 1950-ih ova putanja je korištena i za komercijalne letove između Moskve i New Yorka.